Članak

Za deminere u BiH nada je jača od straha

29. Januara 2020.14:08
Ulažu se veliki napori da Sarajevo ove godine konačno bude očišćeno od mina.

This post is also available in: English (English)

Iz tog razloga, demineri iz Bosne i Hercegovine govore o svakodnevnom suočavanju sa smrću i mogućim povredama, ali takođe pokušavaju da odgovore na pitanje zašto su svoj život posvetili tako opasnom poslu.

Badnji je dan. U 12:16 dobijam poruku od Seada Vrane, koji me preko Vajbera moli da razgovor pomjerimo za 30 minuta.

„Imam važan zadatak i moje prisustvo na terenu je neophodno, možemo li da pomjerimo sastanak za 15.30?”, pita on.

Njegov zadatak je bio da ukloni eksplozivne naprave koje su otkrivene u podzemnom rezervoaru u vojnoj kasarni u naselju Blažuj na periferiji Sarajeva, u kojoj se trenutno nalazi oko 750 migranata.

U roku od dva sata, Vrana i njegov tim za uklanjanje eksplozivnih naprava uspješno su uklonili ručni minobacač M57, nekoliko bombi, 90mm dimno zrno sa punjenjem od bijelog fosfora, 82mm minu O-832, vežbovnu minu VPROM1, 20mm metak i vježbovnu protivtenkovsku minu.

U 14.41, Vrana mi je ponovo poslao poruku: „Dobro … upravo sam ušao u svoju kancelariju i čekam vas“.

Svakodnevni rad deminera može biti nepredvidiv, objašnjava on dok mi pruža tursku kafu u malom fildžanu.

„Danas sam mislio da ću doći u kancelariju i završiti godišnji izveštaj … možda provjeriti neke mejlove, napisati neke … i onda smo imali situaciju na terenu … nije bio prosječan dan”.

Vranina kancelarija u Federalnoj upravi civilne zaštite u Sarajevu, prepuna je ukrasa i njemu dragih uspomena. Ona skoro izgleda kao kancelarija bilo kog državnog službenika.

Dokumenti vise na oglasnoj tabli, na stolu se nalazi lutka nasmijanog Snupija i slika njegove žene, a nekoliko njegovih fotografija sa kolegama nalazi se na zidu. 90-milimetarska granata iz dvadesetog vijeka koja se nalazi ispred njegovog stola sugeriše da njegov posao nije tipičan.

„Ne volim sterilne prostore“, objasnio je Vrana kada je primijetio da gledam u poređane protivavionske metke koji stoje na stočiću preko puta njegovog stola.

U njegovoj kancelariji nalaze se i predmeti smrti: četiri protivpešadijske mine, dvije minobacačke granate, ručna bomba i nekoliko projektila koje je Vrana sam onesposobio.

Ipak, bez obzira na to što se u njegovoj kancelariji nalazi veliki broj naprava za ubijanje, Vrana je smiren čovek, a svaka njegova reč izgovorena je sa preciznošću potrebnom za njegov rad.

Ljudi poput Vrane su i dalje potrebni, budući da je Bosna i Hercegovina, iako je prošlo 25 godina od rata, i dalje jedna od zemalja sa najvećim brojem zaostalih mina.

Proces uklanjanja mina počeo je nakon rata, ali se procenjuje da na teritoriji koja zauzima više od 1.000 kvadratnih kilometara još uvek ima 79.000 mina i drugih neeksplodiranih ubojitih sredstava (NUS).

Više od pola miliona stanovnika Bosne i Hercegovine je zbog ovoga direktno ugroženo. Naime, zbog eksplozije ovih ostataka iz rata, svake godine imamo slučajeve povrijeđenih ili poginulih.

Deminer Sead Vrana u svojoj kancelariji. Foto: Mija Jamanouči.

„Znam da sam uradio nešto što vrijedi“
Sead Vrana je diplomirao južnoslovensku književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, on je pjesnik koji je objavio zbirku poezije, a ima i ambiciju da doktorira. Ujedno je i najiskusniji tehničar za uklanjanje neeksplodiranih sredstava u BiH i šef odsjeka za neeksplodirana ubojita sredstva Federalne uprave civilne zaštite (FUCZ).

Tokom rata, 1993. godine, samo mjesec dana prije svog 18. rođendana, Vrana se dobrovoljno prijavio da onesposobi svoju prvu nagaznu minu. Mina je bila udaljena pet ili šest metara od neprijateljske vojske, a Vrana, budući da nije želio da kao najmlađi vojnik u svojoj jedinici ima poseban tretman, iskoristio je šansu da pokaže šta umije.

Nakon što je uspješno deaktivirao nagaznu minu, Vrana je počeo da se trese: „Počeo sam da premotavam šta sam sve uradio i shvatio da je to moglo da me košta života“, prisjeća se on. „Rekao sam sebi da više nikada to neću uraditi“. Ali, uradio je.

Kada se završio rat, nezaposleni i neškolovani Vrana, koji je pokazao svoje umijeće kada je u pitanju deaktiviranje eksplozivnih sredstava, počeo je da radi kao deminer. U isto vrijeme započeo je studije jugoslovenske književnosti, za koju se interesovao i prije rata.
Vrana, koga njegova desetogodišnja ćerka zove „Ubica bombi“, a kolege „Doktor za bombe“, nosi u sebi snažan osjećaj svrsishodnosti i ispunjenja jer doprinosi sigurnosti svoje zemlje.

„Ovaj posao, na vrlo konkretan način, zadovoljava moju potrebu da budem koristan“, rekao je on. „Kada onesposobim bombu od 500 kilograma u centru grada ili … zaboravljeno oružja negdje u šumi gde je bila linija fronta, znam da sam učinio nešto što vrijedi“.

Samo prošle godine, Vrana i demineri iz FUCZ uspešno su onesposobili 2.645 NUS-a i 1.310 nagaznih mina. S obzirom da protivpešadijska mina pri eksploziji može da ubije sve one koji se nalaze u krugu od 50 i nanese teške povrede onima koji se nalaze u krugu od 100 metara, posao Vrane i njegovog tima je ne samo potreban već i plemenit.

Eksplozivne naprave koje su Sead Vrana i njegov tim uspešno uklonili iz migracionog centra Blažuj kod Sarajeva. Foto: FUCZ/Instagram.

„Djeci je potrebno sigurno okruženje“
Fotograf Roko Rorandeli, koji je za potrebe svog projekta „Mine: Nezavršeni rat“, proveo određeno vreme sa žrtvama eksplozivnih naprava kaže da je jedan od najtužnijih aspekata ove situacije to što je „mjesto eksplozije uglavnom bilo mjesto kojim su već hodali, tako je došlo do potpuno neočekivanog obrta“.

Mine i NUS su i danas prijetnja Sarajevu i okolnim opštinama, zbog čega je Nermin Hadžimujagić, direktor Centra za obuku pasa za otkrivanje mina u BiH, pokrenuo projekat „Sarajevo bez mina 2020”. Cilj ovog projekta je da se Sarajevo očisti od NUS-a do kraja septembra ove godine.

„Sigurnost je veoma važna za naše građane”, objašnjava Hadžimujagić. „Imamo djecu, ona se kreću svuda i treba im sigurno okruženje”.

Međunarodni stručnjak za traume, profesor Aleksander MekFarlan kaže da su demineri izloženi „značajnom riziku” od psiholoških trauma zbog „neprestanog straha da kada deaktivirate minu, i sami možete biti žrtva”.

Uprkos konstantom izlaganju situacijama opasnim po život koje traju gotovo tri decenije, Vrana ne djeluje zabrinuto. Ljubazno je prepričao jedan od razgovora sa svojom ženom, koja je bila nezadovoljna jer on nije umio da popravi stvari po kući.

„Svaki drugi muškarac zna kako da popravi stvari u domaćinstvu, a ti ne”, požalila se njegova žena jednom prilikom. „Dobro, da, ali mi u kući ne koristimo nikakav eksploziv”, odgovorio joj je.

Nakon pitanja kako se miri sa opasnostima koje nosi njegov posao, budući da ima porodicu, Vrana je samo snažno izdahnuo i radost je nestala sa njegovog lica.

„Da nije životnog osiguranja, nikada se ne bih bavio ovim poslom, i pored toga što ga jako volim”, priča on. „Samo zbog moje ćerke. Ovako, znam da, ako mi se nešto dogodi, oni neće morati da se muče”.

„U ovom poslu ne postoje proba i greška. Samo proba”, kaže on.

Ferhat Ljuca u FUCZ-u u Sarajevu. Foto: Mija Jamanouči.

„Ovo je veoma humano“
Fehrat Ljuca u tamno teget uniformi sedi u sali za sastanke FUCZ-a i klima glavom dok pažljivo sluša pitanja.

Ljuca je otac troje dece, voli da roštilja i mrzi visinu. On je kontrolor kvaliteta deminiranja FUCZ-a i na rasčišćavanju mina radi od kada je bio tinejdžer.

Odrastao je bez majke i oca, pa ni u djetinjstvu nikada nije imao luksuz da sanja o tome šta će biti kad poraste.

„Imao sam veoma težak život”, prisjeća se on. „Gledam kako moja djeca govore: ‘Želim da budem vatrogasac, želim da budem ljekar’”.

Ljuca nije imao tu mogućnost: „Uvijek sam mislio, biću dobar čovjek“.

Njegovo zanimanje je počelo da se nazire kada je počeo rat. „Rat me je zatekao kada sam imao 15, 16 … imao sam godine da budem vojnik … ali to bi sve bilo na silu i tako sam postao ono što jesam … tamo sam se prvi put susreo sa minama”.

On ističe da su demineri „dobri ljudi, uvijek u dobrom raspoloženju jer na ovom poslu ne možete biti nestrpljivi ili ljuti”.

„Nailazimo na razne stvari … čovjeka bez glave, rastrgnutog … raspada se … crijeva … rasparčana tijela”, objašnjava on. „Ali mi moramo sve to da podnesemo”, kaže on sležući ramenima i izgovara, gotovo usporeno: „A šta drugo možete?”.

„Da mi je neko dao kompjuter i rekao da radim svaki dan između 8 i 16h, ja to ne bih mogao”, kaže nam on. „ Ovo je veoma humano, uklanjate mogućnost da dijete, čovjek, životinja strada… Jednostavno se zaljubite u ovaj posao i ja ne znam šta bih drugo radio”.

Uprkos očiglednoj strasti koju ima prema svom poslu i naizgled visokoj toleranciji na duševnu bol, Ljuca priznaje da nije baš psihološki imun na sve situacije kojima svedoči.

„Ne mogu da kažem da nije strašno. Uradim neki posao… I može da se desi da poslije toga ne mogu da jedem nekoliko sati… Ne mogu da operem ruke od lošeg osjećaja koji me prati”, kaže on.

Priča nam o incidentu koji se dogodio kod naselja Olovo prije nekoliko godina, a koji i dan danas ne može da izbaci iz glave. Do incidenta je došlo kada je otac, zajedno sa svojim 12-godišnjem sinom ušao u šumu kako bi sakupio drva za ogrev. U šumi su bile mine.

„Dok je sjekao drva u minskom polju, dječak se igrao“, prisjeća se Ljuca. „Došlo je do eksplozije … i mali je poginuo”.

Kada su Ljuca i njegov tim stigli na mjesto incidenta, primijetili su mala kolica kojima su otac i sin planirali da odvuku drva.

„Čovjek nije imao novca da plati ogrjev, pa je poveo svoje dijete sa sobom u šumu … i šta sad njemu znači život?”.

Ljuca objašnjava da svijest o minama igra važnu ulogu u misiji Bosne i Hercegovine da zaštiti svoj narod od ovih eksplozivnih naprava.
Priča nam o pozivu koji im je pre otprilike godinu dana upućen iz Hadžića, kada su tri dječaka od 12 do 13 godina slučajno naletjela na minsko polje bježeći od ljutog psa.

„Prošli su kroz edukaciju o opasnosti od mina, pa je, nakon što su vidjeli znak upozorenja, jedan od dječaka telefonom pozvao svog oca. On im je poručio da se ne pomijeraju i pozvao je nas”, kaže on.

Kada su on i njegove kolege stigle na teren, dječaci su već tri sata stajali na istom mestu, upravo onako kako su učili tokom edukacije Centra za obuku pasa za otkrivanje mina u BiH.

Ovi dječaci su sada aktivisti za podizanje svijesti o minama, naglašava Marija Trlin, jedna od edukatorki Centra za obuku pasa za otkrivanje mina u BiH: „ Zapravo smo dobili povratne informacije. Sjetili su se onoga što smo im rekli i tako smo im spasili život“.

Milan Čvoro. Izvor: Miya Yamanouchi

„Hajde da budućnost učinimo lepšom“
Iako ovaj posao može rezultirati spašavanjem života i pozitivnim ishodom, tokom njegovog obavljanja demineri mogu da nastradaju.

„Demineri naprave samo dvije greške u karijeri”, kaže Ljuca. „ Prvu kada postanu demineri, a drugu kada stradaju”.

Prema rečima Svjetlane Luledžije, portparolke Centra za uklanjanje mina u BiH (BHMAC), od završetka rata 131 deminer je trajno onesposobljen, njih 54 je poginulo. U Kupresu prošle godine su stradala dva starije deminera.

Kada je čuo da su oni nastradali, 31-godišnji Milan Čvoro, koji je tek počeo da se bavi ovim poslom, nekoliko dana je tražio moguća objašnjenja.

„Njihovo dugogodišnje iskustvo iniciralo je pitanja. Kako? Šta?”, kaže nam on.

Kada je Čvoro 2014. godine završio pravni fakultet, nije ni zamišljao da će raditi na minskom polju

„Zanimalo me je krivično i porodično pravo, sanjao sam o sudnici, o donošenju važnih odluka”, podsjeća se on. Ali, budući da nakon polaganja pravosudnog ispita nije mogao da dobije posao za koji se obrazovao, odlučio je da potraži nešto drugo.

Čvoro je radio svašta, od jutarnjeg raznošenja hljeba do poslova u maloprodaji, ugostiteljstvu, tehničkoj podršci, ali nikada nije osećao da doprinosi zajednici, za čime je žudio.

Onda je prije osam mjeseci, kada je završio kurs za deminera u organizaciji vojske, iskoristio priliku da uradi nešto drugačije.

„Odlučio sam da učinim ono što je do mene … da popravim nešto, da se osjećam korisnijim“, kaže on. „Svi bismo voljeli da nam životi idu u pravcu u kom smo zamislili, ali hajde da učinimo nešto dok taj posao ne dođe, hajde da učinimo našu budućnost ljepšom”.

Čvorov posao zahtijeva njegov ulazak u kontaminirana područja. Nakon provjere terena, on makazama pažljivo siječe rastinje i grmlje do visine od pet centimentara. On prvo vrši posmatranje, a potom sprovodi detaljnu provjeru – skenirajući tlo metalnim detektorom.
Ako se čuje jak signal, on koristi metalnu deminersku iglu kako bi osjetio gdje se tačno nalazi eksploziv. Potom kopa rupu od 15 centimentara. Kada locira eksploziv, Čvoro ograđuje mjesto štapovima i crvenom trakom i dogovara se sa ljudima poput Vrane i Ljuce oko njenog uklanjanja i uništavanja.

Prvog dana na poslu je dobio zadatak na terenu kojim niko nije hodao preko 20 godina. Drugog dana je otkrio protivtenkovsku minu TMA-3. Tada je, kako kaže, zažalio za svim stvarima koje nije učinio u životu, i sjetio se svih ljudi kojima je nešto želio da kaže, ali nije to uradio.

Kad je Čvorova majka prvi put saznala za odluku svog sina da radi kao deminer, bila je ozbiljno zabrinuta. „Zar baš to moraš da radiš?”, pitala ga je ona. „Zar ne možeš da radiš nešto drugo?”.

Ali za njega, taj posao ima određen značaj i on ga obavlja zbog vjere u bolje sutra.

„Posao me još više ispunjava kada vidim da stvari koje radim idu u korist budućnosti mog nećaka, susjeda ili nekog drugog čovjeka … pa čak i ako niko drugi to ne vidi, dovoljno je da ja to osetim”, objašnjava nam on.

Imao je samo tri godine kada je izbio rat, ali vjeruje da svaki pojedinac ima ličnu odgovornost da donese pozitivne promjene nakon rata.

„Na nama je da učinimo šta možemo da bi nama, našoj djeci i drugima Bosna bila ljepša“, ističe on. „Zašto ne dati dio sebe u nastojanju da nešto ostavimo… bar neki trag?”.

Otkako je postao deminer, Čvoro je, kako kaže, privrženiji porodici i uvijek se trudi da im pošalje poruku kada se vrati sa terena.

„Imam dvije sestre i non-stop se čujemo, jer nikada ne znate šta nosi dan i sa kakvim opasnostima se možete susresti“, naglašava Čvoro i dodaje: „ Svaki put kada napustimo mjesto na kome smo radili kažemo ‘Hvala Bogu’ ”.

This post is also available in: English (English)