This post is also available in: English
Hasib Špiodić kaže da se svaki dan sjeti svoje sestre Hasime i da se još uvijek bori s traumom njene smrti.
“Sestra je bila starija od mene godinu dana. Svaki dan je se sjetim, ne bih poželio nikom to da se desi, svi ti gubici, traume, što je ostavilo posljedice na moj cjelokupni život”, priča Špiodić.
Sestru nije mogao nagovoriti, kaže Špiodić, da s drugim ženama i djecom konvojem ide iz Potočara 11. jula 1995. godine, nakon što su srpske snage napale tada zaštićenu enklavu, već je s njim i suprugom krenula kroz šumu s ciljem da dođu do Tuzle.
Hasimine riječi koje će Špiodić vječno pamtiti jesu da će ona poći s muškarcima jer njen život ne bi imao smisla bez muža i brata.
“Ona je bila svjesna da će rijetko ko od nas preživjeti. Bila je mnogo vezana za mene – odrasla je sa mnom, sve smo zajedno dijelili, i dobro i zlo – i, naravno, za svog muža Šemsudina, bila je njemu privržena”, kaže Špiodić.
Dodaje da su uspjeli preživjeti prva dva dana u šumi.
“Povremeno smo bili razdvojeni u toj masi naroda, ali opet sam ih tražio i nađem ih. Te noći s 12. na 13. juli iznad Konjević-Polja i na mjestu gdje smo se mi rastali, tu su i pobijeni. Nađeni su u rejonu Krajinovića iznad Kravice”, kaže Špiodić.
Nakon 13 dana lutanja šumama, u kojima je viđao tijela ubijenih Bošnjaka, Špiodić je došao u Kalesiju. S obzirom da je medicinski tehničar i da je sve vrijeme rata radio u Općoj bolnici u Srebrenici, tokom tog lutanja šumama pružao je pomoć ranjenima.
“Pružao sam pomoć u tim nesterilnim i nehumanim uslovima, s ono zavoja i lijekova što sam imao. Rane su se ucrvale, nije se rana imala čime obraditi, ni sprati, užas je to bilo. Vremenski uvjeti topli, pogoduju razvoju bakterija da se rana inficira”, prisjeća se Špiodić.
Kroz šumu su, naglašava on, do teritorije pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) pokušavali doći, osim vojno sposobnih, i stariji muškarci, kao i dječaci od 14 ili 15 godina. Među njima bio je i mali broj žena, dodaje i prisjeća se da su dvije od njih uspjele preživjeti.
Lejla Čengić, glasnogovornica Instituta za nestale osobe (INO) BiH, ističe da su od svih žrtava koje su do sada ukopane u Potočarima najmlađa i najstarija ženskog spola.
“Beba Muhić rođena 13. jula 1995. jeste najmlađa, a Šaha Izmirlić, koja je rođena 1901. godine, najstarija je žrtva genocida u Srebrenici. One su ekshumirane iz masovne grobnice pronađene 2012. u krugu Fabrike akumulatora u Potočarima, iz koje je ekshumirano pet žrtava”, kaže Čengić.
Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa”, kaže da nije posebno vođena evidencija za žene koje su ubijene u julu 1995., već da ovo udruženje ima bazu podataka za period od 1992. do 1995. u kojoj se vodi oko 570 ubijenih i nestalih žena.
“Nama je bilo u interesu da svakoj ženi koja je ubijena znamo ime i prezime, da je imamo u našoj evidenciji. Još uvijek se traga za velikim brojem nestalih žena. Neke su žene ukopane u Potočarima”, kaže Subašić.
Osim Hasime, bebe Muhić i Šahe Izmirlić, u Memorijalnom centru Potočari ukopano je još 11 žena koje su ubijene tokom genocida u Srebrenici u julu 1995. godine.
