Tokom unakrsnog ispitivanja, Simatovićev branilac Vladimir Petrović naveo je Bilićki tri primjera iz izveštaja u kojim su muškarci nestali u selu Dalj u istočnoj Slavoniji, u ljeto 1991., bili označeni kao civili.
Petrović potom je iz “registra hrvatskih branitelja”, koji je sačinilo Ministarstvo odbrane u Zagrebu, citirao da su ti isti muškarci, u isto vrijeme, imali status boraca.
Bilić, koja radi u Ministarstvu hrvatskih branitelja, potvrdila je da iz dokumenta Ministarstva odbrane Hrvatske “proizlazi” da su te osobe bile “hrvatski branitelji iz Domovinskog rata”.
Dodala je, međutim, da “to ne isključuje mogućnost da su u trenutku nestanka bili – civili”.
Dalj je jedna od lokacija u Hrvatskoj na kojoj su, po optužnici, snage pod kontrolom Službe državne bezbjednosti Srbije, čiji su čelnici bili Stanišić i Simatović, počinile zločine nad hrvatskim i mađarskim civilima.
Stanišića i Simatovića optužnica tereti za progon, ubistva, deportacije i prisilno premještanje hrvatskih i muslimanskih civila tokom ratova u Hrvatskoj i BiH, 1991−1995. U četiri tačke optuženi su za zločine protiv čovječnosti, a po petoj za kršenje zakona i običaja ratovanja.
Vjerodostojnost vještaka optužbe za nestala lica, branilac prvooptuženog Stanišića Ian Edwards potkopavao je sugerišući da hrvatskim organima nije mogao biti prijavljen nestanak pripadnika Jugoslovenske narodne armije ili Srba iz samoproglašene Republike Srpske Krajine (RSK).
“Kontekst je bio takav da su prijave prikupljane 1993. i 1994. godine, kada je jedna trećina teritorije Hrvatske bila okupirana… Njihove porodice su postupke za traženje nestalih pokretale u Jugoslaviji ili u takozvanoj RSK”, odgovorila je Bilić.
Ona je tvrdila i da “nijedna prijava” podnesena hrvatskim vlastima “nije odbijena”.
Na pitanje Simatovićevog branioca koliko je bilo prijavljeno nestanaka hrvatskih državljana koji su bili u oružanim snagama RSK, Bilićeva je odgovorila da se “ne može sjetiti nijedne”.
Nakon što je Petrović ukazao da u upitniku hrvatskih vlasti ne postoji mogućnost da je nestalu osobu odvela hrvatska policija ili vojska, svjedokinja je uzvratila da je, pored nabrojanih srpskih snaga, postojala odrednica “ostale snage”.
Upitana zašto je prijavljivanje nestalih u hrvatskim operacijama “Bljesak” i “Oluja”, izvedenim 1995., omogućeno tek “sedam godina kasnije”, Bilićeva je odgovorila da su “porodice napustile Hrvatsku, a naš rad je ograničen na teritoriju Hrvatske”.
“Srbija to i danas smatra svojom nadležnošću, bez obzira čiji su nestali bili državljani”, naznačila je ona.
Na pitanje za koliko masovnih grobnica nastalih nakon “Oluje” zna, Bilićeva je rekla da joj “nije poznata nijedna” i da su stradali “sahranjeni u zajedničke grobnice nakon humane asanacije”.
Simatovićev branilac tome je suprotstavio nalaz patologa Haškog tužilaštva koji je u grobnicama pronašao nabacane posmrtne ostatke.
Bilić na to je kazala da taj izvještaj do sada nije vidjela i da se oslonila na zvanične hrvatske organe.
Branilac Petrović pitao je i “koliko je logora za zarobljenike bilo u Hrvatskoj”.
“Nije mi poznato da ih je bilo. Zarobljenici su bili u zatvorima, kazneno-popravnim domovima ili konačištima za zarobljenike”, odgovorila je Bilićeva.
Navodeći da je u svom ekspertskom izvještaju Bilićeva legalne zatvore u Srbiji nazvala “logorima”, Petrović je pitao “zašto je u Srbiji logor, a u Hrvatskoj zatvor ili konačište”.
Bilićeva je odgovorila da se poslužila “službenom terminologijom u Hrvatskoj”.
Ponovljeni haški proces Stanišiću i Simatoviću biće nastavljen u utorak, 17. oktobra, zato što za narednu sedmicu Tužilaštvo nema raspoloživih svjedoka.
