Preferiranje sitnih riba za korupciju

Od ukupno 139 osoba ikada optuženih za koruptivna djela pred Sudom BiH, njih 116 je oslobođeno ili je dobilo uvjetnu ili novčanu kaznu, pokazuje analiza Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Od ostalih 23, više od pola je osuđeno na kazne manje od godinu dana zatvora – što znači da je moglo svoju kaznu platiti novcem.

Samo dva osuđenika ikada su za koruptivna djela dobila kaznu veću od pet godina zatvora. Trenutno su pred Sudom BiH donesene četiri nepravosnažne presude za koruptivna djela – i sve su oslobađajuće.

Advokati koji rade pred Sudom BiH i stručnjaci većinom kažu da ove brojke pokazuju da se Državno tužilaštvo bavi sitnom korupcijom – optužujući za to političke pritiske i neznanje – što iz ove institucije negiraju.

U “Transparency Internationalu” navode da je u BiH korupcija postala standardni način funkcionisanja vlasti, te da je, shodno tome, naša država na listi Indeksa percepcije korupcije u svijetu prošle godine bila na 76. mjestu od ukupno 168 zemalja.

BiH je tako nazadovala za mjesto u odnosu na prethodnu godinu, a zabilježila je i veći stepen korupcije u odnosu na Hrvatsku, Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru.

“Transparency International” navodi da je u pravilu bilo malo primjera procesuiranja velikih slučajeva korupcije i da su ti predmeti uglavnom završavali ili oslobađajućim presudama ili prebacivanjem na niže nivoe.

Ivanić, Čović, Bičakčić…

U deset godina rada, Sud BiH je u slučajevima koruptivnih djela oslobodio ukupno 38 osoba, a jedna od najpoznatijih presuda je ona izrečena članu Predsjedništva BiH Mladenu Ivaniću, koji je oslobođen optužbi da je počinio krivično djelo “nesavjestan rad u službi u vezi sa šumskom krađom”.

Veći broj optužnica za koruptivna djela je, nakon njihovog podizanja, prebačen na entitetska tužilaštva. Tako su predmeti protiv Dragana Čovića i Edhema Bičakčića, zbog nezakonitog trošenja budžetskog novca za kupovinu i adaptaciju stanova, te bivšeg predsjednika Živka Budimira, zbog zloupotreba u pomilovanjima, prebačeni na Kantonalni sud u Sarajevu.

Advokati Ismet Mehić i Milica Kapisoda-Cvijanović, koji su radili u Ivanićevom predmetu, smatraju da se Tužilaštvo BiH bavi sitnom korupcijom.

“U tim djelima se ne vidi korupcija. Ja sam to doživjela kao progon čovjeka i ništa drugo, po nečijem nalogu. I sitna korupcija ima dokaze i krupna korupcija ima dokaze, ali ne bavi se onom korupcijom koja rastura društvo. A da biste se bavili tom korupcijom, morate ući u paukovu mrežu. U toj korupciji je lanac ljudi. Ali vi čim vidite da je jedno lice optuženo, a gdje je onda drugo, gdje treće. To ne možete sami raditi”, tvrdi Kapisoda-Cvijanović.

S njom se slaže i Mehić, koji kaže da su predmeti u kojima su optuženi političari, unaprijed osuđeni na propast.

“Tužioci vrlo rijetko zagrizu slobodno u predmete koji su škakljive prirode, što znači gdje su u pitanju političari obuhvaćeni koruptivnim ponašanjem i kriminalnim radnjama te vrste”, kaže on.

Ovakve optužbe negira glasnogovornik Državnog tužilaštva Boris Grubešić, koji kaže da ova institucija vodi istragu ili je podigla optužnice protiv niza visokih dužnosnika.

“Podigli smo optužnicu protiv sutkinje Apelacionog odjela Suda BiH, predmete protiv dužnosnika s razine Federacije BiH, koji su u našim akcijama snimljeni prilikom primanja mita ili nedozvoljene koristi, proslijedili smo entitetskim tužiteljstvima, što se ni u kojem slučaju ne može smatrati ‘sitnom korupcijom’”, navodi Grubešić.

Najveću kaznu zatvora, od deset godina, zbog pronevjere u službi dobio je Nedžad Bajraktarević, za nezakonito prisvajanje novca koji mu je povjeren za rad u službi, u ukupnom iznosu od 600.000 KM.

On je jedna od dvije osobe koje su za ova djela dobile kaznu veću od pet godina.

Iz Tužilaštva BiH navode i da su u svim njihovim optužnicama za organizirani kriminal i korupciju u oko 89 posto predmeta izrečene osuđujuće presude, što, prema njihovom mišljenju, ukazuje na dobar kvalitet optužnica.

Na pitanje zašto najveći broj osuđujućih presuda jesu uvjetne kazne zatvora, Grubešić odgovara da je “pitanje kaznene politike i visine kazni u nadležnosti suda, jer sud izriče kazne”.

S druge strane, u Sudu BiH su kazali da ne žele govoriti o presudama i optužnicama, te uputili da se obratimo “Tužilaštvu BiH s pitanjem zašto podižu optužnice za ‘sitna’ djela korupcije”.

Josip Muselimović, jedan od branilaca Dragana Čovića, smatra da su najveće afere još daleko od pravosudnog sistema.

“Rezultati njihovog rada pokazuju da ne možemo biti zadovoljni i da bi se prilikom izbora na tako odgovorne društvene, odnosno pravosudne funkcije moralo voditi malo više računa”, kaže Muselimović.

Bivši sudija a danas advokat, Mirko Dabić kaže da ne vidi problem u vezi s tim da je veći broj predmeta okončan oslobađanjem ili uvjetnim osudama.

“Pitanje je ako se dokaže da je neki tužilac zloupotrijebio svoja ovlaštenja, ali ja za te slučajeve ne znam”, kaže Dabić i dodaje da bilo koji slučaj procesuiranja korupcije, kako god bio okončan, služi kao preventivna mjera.

Nedostatak obrazovanja i nadzora tužilaca

Srđan Blagovčanin iz “Transparency Internationala” smatra da je u pravilu bilo malo “političkih slučajeva visoke korupcije” i da su ti predmeti uglavnom završavali ili oslobađajućim presudama ili prebacivanjem slučajeva na niže nivoe vlasti.

“Tu je problem tužilačke diskrecije, jer tužilaštva, po našim nekim nalazima, imaju potpuno neograničen stepen diskrecije. Vi nemate nikakav mehanizam ukoliko Tužilaštvo hoće ili neće da uzme nekakav slučaj u rad. Ne postoji način da se drugostepenim ili nekom vrstom nadzora ili nekom vrstom uputstva, pravilnika, instrukcije, suzi ta vrsta diskrecije i tu mi vidimo zapravo najveći problem – u neograničenoj tužilačkoj diskreciji”, navodi Blagovčanin.

Branilac Muselimović također smatra da je potrebno osigurati veću kontrolu istraga.

“Obrana nema nikakvog uticaja na tijek istražnog postupka, onda ta istraga bude završena, optužnica bude podnijeta i potvrđena, i onda praktično, kad dođe vrijeme glavne rasprave, to praktično postaje faza istrage… Prije je to, po mom mišljenju, bilo puno kvalitetnije, zato što je obrana imala mogućnost kontrolirati rad tužiteljstva, kontrolirati dokaze”, kaže on.

Advokat Mehić smatra da je osnovni razlog “prosječnog rada” Tužilaštva BiH – kako ga on naziva – nestručan kadar.

“Pogotovo u ovoj oblasti koruptivnoj, ako nije tužilac sposoban, ako nije spreman, onda nema tu dobrih rezultata”, ističe Mehić i dodaje da je jedino rješenje iskusna ekipa tužilaca, sudija, pa i policijskih organa koji će biti dobro plaćeni i čiji će se rad nadzirati.

U vrhunskom pravnom obrazovanju i usmjeravanju ka određenim pravnim oblastima ključ borbe protiv koruptivnih djela vidi i Muselimović.

Sličnog mišljenja je i Kapisoda-Cvijanović, koja kaže da je “bolje ne optužiti nego optužiti pa osloboditi, jer se time samo daje podstrek korupciji”.