U završnoj riječi Tužilaštvo je ocijenilo da je dokazalo da su optuženi, kao pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS), krajem augusta ili početkom septembra 1992. u mjestu Kućice ubili Zuhru Husanović.
Tužilac Dževad Zahirović je istaknuo da je iskaz svjedoka-oštećenog Raska Husanovića vjerodostojan, uvjerljiv i precizan s obzirom da je bio očevidac dešavanja. Njegov iskaz, kako je dodao, potvrđuju nalazi vještaka medicinske struke i zapisnik sa ekshumacije.
Prema tužiocu, osporena je teza Odbrane o mogućnosti pogibije u unakrsnoj vatri, kao i alibi drugooptuženog Željka Rakića, za kojeg su “vlasti Njemačke ustanovile kako se ne može dokazati da je u vrijeme počinjenja djela boravio na području te države”.
Prema ocjeni Odbrana, iskaz oštećenog, “na kojem se temelji optužnica bez drugih dokaza”, neuvjerljiv je i kontradiktoran iskazima drugih svjedoka, a u nekim elementima i neistinit, što je “dokazano materijalnim dokazom”.
Odbrane su naglasile potpuno odustvo motiva s obzriom da su optuženi, a naročito Marko Stanković, pomagali porodici Husanović, koja je, kao jedina preostala bošnjačka porodica, imala mogućnost da se hrani pri vojnoj jedinici.
Branioci su napomenuli da je Rasko Husanović kategorisan kao “lako retardiran” i da je u to vrijeme imao samo 11 i po godina.
Govoreći o motivima svjedočenja, Stankovićeva braniteljica Vukica Marjanović-Suljić je rekla da se Husanović svojevremeno javljao kao kupac njihovog zemljišta, a nakon što su tu ponudu odbili, započet je proces protiv njih.
Optuženi Ranko Rakić je kazao kako nije počinio djelo koje mu je stavljeno na teret i da mu teško pada što je nepravdeno optužen.
Željko Rakić je ponovio da nije bio učesnik rata, da nikada nije bio u selu Kućice i da je u vrijeme koje se navodi u optužnici bio van BiH.
Marko Stanković je rekao da “halali sve što je uradio kako bi pomogao porodici Husanović, a da će malom Rasku halaliti kada kaže zašto ga je optužio”.
Izricanje presude zakazano je za 31. mart.
