Bježanje iz Kulen-Vakufa pod granatama
Alija Handžić je kazao da je bošnjačko stanovništvo Kulen-Vakufa primilo u junu 1992. ultimatum od srpske strane za predaju oružja i prihvatanje Republike Srpske. Prema njegovim riječima, bošnjačko stanovništvo nije zbog sigurnosti moglo prihvatiti ultimatum, te je istog dana napustilo Kulen-Vakuf.“Ostali su samo stari koji nisu htjeli napustiti ognjište. Mi smo posljednji izašli. Tokom noći došli smo u Orašac. Bili smo smješteni po školi, kućama. Granate su padale i došlo je do prvih žrtava”, naveo je Handžić.Sutradan, kako je rekao, na Bajram, srpska vojska probila je linije u Orašcu.“Počeli smo bježati da nismo na dohvat metka. Oni su odmah zapalili prve kuće. Granata je ubila Mujesiru i njeno dijete. Zaustavili smo se na livadi, na Radolji, nas oko pet hiljada”, prisjetio se Handžić.On je pojasnio da je zbjeg od oko pet hiljada žena, djece i muškaraca stigao do Štrbačkog buka, gdje su ih sustigle srpska vojska i policija, te izvršile razdvajanje. Svjedok je uspio preći most prema Bihaću, ali je, kako je kazao, oko 200 muškaraca odvojeno.“Jedan dio je završio u logoru. Dio je razmijenjen, a dio je nađen u jamama”, izjavio je Handžić.Na ovom ročištu iskaz je dao i Milenko Počuč, nekadašnji vojni policajac Petnaeste bihaćke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), koji je naveo da je bošnjačko stanovništvo iz Kulen-Vakufa, Orašca i okolnih mjesta napustilo to područje 1992. godine.“Čuo sam da su zarobljeni smješteni u Ripaču”, rekao je Počuč i dodao da je vidio preko 100 zatvorenih civila, koje je čuvala civilna policija.On je kazao da je među Vojnom policijom postojala grupa koju su nazivali “Drogeraši” i koja se “nenormalno ponašala”, a u kojoj su, između ostalih, bili izvjesni Piksi, Saša Čorguz, i s kojima se družio njegov badžo Nenad Bubalo.Iako je u istrazi rekao da je i optuženi Željko Stanarević bio u toj grupi, na ročištu to svjedok nije mogao sa sigurnošću potvrditi, kako je naveo, zbog protoka vremena.Tužilaštvo tereti Željka Stanarevića da je, kao vojni policajac Petnaeste bihaćke brigade VRS-a, u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije na mjesta Ripač, Ćukovi, Orašac, Klisa i Kulen-Vakuf (općina Bihać), učestvovao u progonu bošnjačkih civila.Na teret mu je stavljeno da je u junu i julu 1992. učestvovao u ubistvu 11 zatočenika iz objekta u Ripaču, koje je s drugim pripadnicima VRS-a odvezao do jame Bezdan.Svjedok Miroslav Popović je kazao da je bio rezervni policajac u Ripaču i da je dva puta dežurao u servisu, gdje su bili zarobljenici.“To se nalazilo u krugu policije. Koliko su tu ostali – ne znam. Bilo ih je oko 150”, izjavio je svjedok, dodavši da misli da ih je dovela Vojna policija, te da ih je nekoliko dana vodila u kasarnu u Račiće, zbog razmjene.Na ovom ročištu, u ime žrtava koje su ostvarile status šehida, materijalnu naknadu štete za njihove porodice zatražila je Nevzeta Mujčinović iz Udruženja porodica šehida Unsko-sanskog kantona.Suđenje se nastavlja 26. oktobra.
