Teroristički čin bez nalogodavca

Sudovi do danas nisu utvrdili ko je kamion sa eksplozivom uputio u stari dio grada i za volan svezao logoraša, koji je također otišao u smrt.

Vojni kamion iz pravca Viteza, tada pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane (HVO), približavao se 18. aprila 1993. godine starom dijelu grada.

Pripadnici Armije BiH (ABiH) su ga pucajući pokušavali zaustaviti.

“Cijeli sam okvir ispucao u šoferšajbnu. Gledam čovjeka i vidim mu samo oči jer mu je na glavi bio šljem i pancir, a ruke su mu bile na volanu. Imao sam osjećaj kao da je nešto htio reći. Međutim, samo su oči govorile”, prisjeća se Ibrahim Abdić.

Dok se kamion približavao Starom Vitezu, gdje su bili civili, Almir Bešo, tada 17-godišnjak, bio je u kući zajedno s prijateljem i rodicom, koja se požalila na glavobolju. Bešo je otišao do svoje kuće kako bi uzeo tabletu. Kada je izašao, kaže, nije čuo eksploziju koja se dogodila 50-ak metara dalje, niti je vidio kamion. Samo je čuo “neku nesnosnu buku”.

“Čujem kako padaju komadi crijepa, stakla, krš, lom… U tom momentu pogledao sam prema svojoj kući. Vidim da nema crijepa, stolarije… Jednostavno je izgledalo kao da uzmete maketu nekog grada i opušete je. Kao Hirošima. Ostale su samo zidine”, priča Bešo.

Tadašnji devetogodišnjak, Aldin Grizović se u trenutku eksplozije nalazio u podrumu kuće, gdje je bilo sklonište.

“Bilo nas je 20-ak civila, žena i djece. Ne sjećam se toliko eksplozije, to je bio više val… Sve nas je pobacalo po podrumu, prozori su pucali, štokovi izletjeli. Krhotine su padale posvuda. Minutu poslije eksplozije, sve je palo”, prisjetio se Grizović, istaknuvši da su bili u strahu i panici.

Kaže da je imao osjećaj da je cijeli Vitez otišao u zrak.

Strahota na ulici

U trenutku eksplozije kamiona, napunjenog sa 500 tona eksploziva, Haris Cicvara je bio na spratu kuće zajedno s rođakom. Odjednom ih je, kako kaže, nešto poklopilo.

“Osjećam kako gazaju po meni, tri ili četiri sata. Traže nas. Možete li samo zamisliti da možete pomaknuti samo mali prst i da dopire do vas mali tračak svjetlosti. Ne mogu okrenuti glavu, oko mi je zatvoreno. Glava mi je sva raščupana”, prisjeća se Cicvara, koji je tada imao 21 godinu.

Samir Sejdić je od straha istrčao na glavnu ulicu, ne znajući šta se dešava. Okolo su, kaže, bili dijelovi ljudskih tijela.

“Ništa više nije ličilo na ono što je bilo. Strahota”, priča Sejdić.

Nakon eksplozije, Almir Bešo se, kaže, sjetio da je krenuo da rodici dâ tabletu za glavobolju.

“Popeo sam se uza stepenice sa stražnje strane kuće, bile su izlomljene, ali nekako sam se popeo. Rodica je uspjela dopuzati do mjesta gdje je nekad bio prozor. Nije mogla da se digne. Komad betona i cigle su joj pritisli donji dio tijela. Čuo sam kasnije da su bili živi par minuta prije eksplozije jer su čuli da dozivaju u pomoć”, prisjeća se Bešo.

Poslije toga, kako dodaje, više se ničega ne sjeća do trenutka dok nisu došli predstavnici UNPROFOR-a.

Počeli su izvlačiti žene i djecu. Raščišćavanje terena i izvlačenje zatrpanih tijela nakon eksplozije cisterne trajalo je pet dana. Povrijeđeni su odvezeni u bolnicu u Travnik, dok su tijela pet osoba, uključujući i vozača cisterne, ukopana u obližnjem mezarju.

Svezani logoraš

Kasnije je utvrđeno da je vozač cisterne bio Mujo Šahman. Prije nego što će se javiti da vozi cisternu, bio je zatvorenik u obližnjem logoru. Mislio je da će ga vožnja cisterne spasiti logora, ali odvela ga je u smrt.

U Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) za eksploziju cisterne sudilo se bivšim pripadnicima HVO-a, Dariju Kordiću, Mariju Čerkezu i Tihomiru Blaškiću. Međutim, niko nije osuđen.

“Dana 18. aprila eksplodirao je kamion-bomba u blizini džamije u Starom Vitezu. Tom prilikom je poginulo barem šestero ljudi, a povrijeđeno još 50. Pretresno vijeće zaključuje da je to bio čisto teroristički čin koji su počinili elementi iz viteškog HVO-a, ali nema dokaza na osnovu kojih bi se optuženi mogli povezati s tom akcijom”, kazao je sudija Richard George May obrazlažući jednu od presuda.

Pred Sudom BiH niko nije optužen za eksploziju cisterne u Starom Vitezu.