Presuda za ugljevičke logore 11. aprila

U završnoj riječi Tužilaštvo je zatražilo da optuženi budu proglašeni krivim, dok je Odbrana predložila oslobađajuću presudu.

Tužilac Nebojša Jovanović je istakao da je materijalnim dokazima i iskazima svjedoka Tužilaštvo dokazalo da je Ostoja Minić, kao nadzornik stražara u ugljevičkim logorima, u periodu od maja do juna 1992. godine vidio i znao za maltretiranja zarobljenika, te da ništa nije učinio da to spriječi.

Za drugu dvojicu optuženih – Olivera Rodića i Velibora Popovića – kako je dodao, dokazano je da su tukli te fizički i psihički maltretirali zarobljenike.

“Kako se sve dešavalo tokom ratnih sukoba u BiH, optuženi su počinili ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i zbog toga je potrebno da se osude na osnovu važećeg Kaznenog zakona BiH”, istakao je tužilac Jovanović.

Miodrag Stojanović, branilac Minića i Rodića, naglasio je da je tužilac izmjenom optužnice u cijeli proces unio nekoliko pravnih nejasnoća.

“Nova optužba Ostoju Minića tereti po komandnoj odgovornosti, a ne za ličnu odgovornost, pri čemu je izmijenjena elementarna stvar na kojoj su tokom procesa bili zasnovani kompletna i tužba i odbrana”, kazao je Stojanović.

Citirajući izjave svjedoka, on je rekao da su oni kazali da ih njegovi branjenici nisu maltretirali, a većina je navela da ih i ne poznaje. 

On je napomenuo da je Odbrana dostavila dokaze da Rodić u tom periodu nije ni boravio na prostoru BiH.

Veselin Londrović, branilac Popovića, takođe je istakao da većina svjedoka koja je unakrsno ispitana nije prepoznala njegovog branjenika.

Prema njegovim riječima, u dva navrata je došlo do zamjene identiteta, pa su svjedoci nakon suočavanja sa optuženim potvrdili da ga ne poznaju i da su oni u svojim iskazima govorili o nekom drugom “Veli”.