This post is also available in: English
Svjedok Pero Jukić, koji je tokom rata bio župnik u Kaknju, kazao je kako mu je poznato da je optuženi bio upravnik zatvora u direkciji “Rudnika”, ali da ni od koga nije čuo da je nekoga tukao.
“Ljudi koji su privođeni sa mnom su razgovarali u povjerenju. Nisu krili šta su preživjeli, govorili su da su maltretirani i prebijani, ali se niko nije požalio na Jasmina Šehagića”, ispričao je Jukić.
Svjedok je dodao da ga je Šehagić lično vojnim vozilom odvezao na jedan sprovod.
“On mi je bio garancija i sigurnost. Meni je inače bilo ograničeno kretanje samo unutar crkvenog dvorišta”, rekao je Jukić.
On se prisjetio kako su u jednom danu u crkvu došle tri različite osobe, predstavljajući se kao upravnik Jasmin Šehagić i tražile namirnice i novac u zamjenu za puštanje nekih ljudi.
Župnik je kazao da je znao da nijedan od njih nije Šehagić, ali da im je dao šta su tražili kako bi ljudi bili pušteni.
Svjedok Hikmet Bajtarević, koji je u prvoj polovini 1993. godine bio komandant općinskog štaba, izjavio je da se ne sjeća da mu se optuženi žalio kako ne može kontrolisati situaciju u pritvoru.
On je potvrdio da su razne jedinice dovodile pritvorenike, te da je moguće kako je više osoba bilo u mogućnosti da odobrava puštanje iz pritvora.
Bajtarević je kazao da pritvor za ratne zarobljenike i civile sigurno nije ispunjavao uslove propisane Ženevskim konvencijama, ali da su “imali ono što i oni”.
Svjedok Halid Jašarspahić je ispričao da je optuženog zamolio da pusti jednog njegovog prijatelja da iz pritvora ode obići kuću, te da je Šehagić to odobrio i otišao zajedno s njima.
“Taj prijatelj je nakon nekoliko dana premješten u pritvor u krugu termolektrane i nije se žalio da je mučen”, izjavio je Jašarspahić.
Suđenje se nastavlja 4. februara.
