Davno ispričane priče ili znanje o masovnom zločinu

Za godinu i po suđenja, Tužilaštvo u Haagu je saslušavanjem 164 svjedoka pokušalo dokazati odgovornost Mladića, bivšeg komandanta Glavnog štaba VRS-a, za genocid i zločine počinjene u BiH.

Dok iz Tužilaštva tvrde da su pozvali sve svjedoke koje su namjeravali – te da će dokazni postupak biti još samo nakratko otvoren u martu naredne godine, kako bi se uvrstili dokazi o grobnici Tomašica – Mladićevi branioci smatraju da “ništa novo ni spektakularno nije viđeno u sudnici”.

Savjetnica pri Haškom tužilaštvu Margriet Prins rekla je da će dokazni postupak službeno biti okončan nakon što Sudsko vijeće donese “odluke o nekoliko podnesaka”, ali je pozivanje svjedoka protiv Mladića okončano sredinom decembra.

“Posljednji svjedok kojeg je Tužilaštvo namjeravalo pozvati završio je svoj iskaz”, kazala je Prins, ali su iz Tužilaštva odbili komentirati da li su zadovoljni postupkom protiv Mladića.

S druge strane, jedan od Mladićevih branitelja Miodrag Stojanović rekao je BIRN – Justice Reportu da se dokazni postupak Optužbe bazirao na “davno ispričanim pričama i svjedocima”.

“Evo, kraj je priče, ali nismo vidjeli niti jedan materijalni dokaz naredbe ili instrukcije u kojem se vidi da je Mladić naredio počinjenje zločina. To nije ni bilo očekivati jer dovoljno su ljudi pametni da takvu naredbu ne ostave na papiru, ali Optužba nije dovela nijednog svjedoka koji je direktno rekao da je Mladić naredio da se ljudi ubiju”, kazao je Stojanović.

Kako je rekao Stojanović, Haško tužilaštvo je baziralo svoj predmet na vojnim vještacima koji tvrde da je s obzirom na masivnost zločina Mladić morao znati za njih, te na svjedočenjima dvojice “insajdera”, pripadnika VRS-a.

Dokazni postupak Odbrane će početi u maju i trajati oko godinu dana, najavljeno je iz Haškog tribunala.

“Ovo je srpsko, i sad je srpsko”

Dokazni postupak Haškog tužilaštva podijeljen je po fazama, koje su odgovarale cjelinama iz optužnice protiv Mladića. U prvom dijelu tužioci su dokazivali Mladićevu odgovornost za kampanju teroriziranja građana Sarajeva, a zatim su uslijedili svjedoci koji su govorili o progonu Bošnjaka i Hrvata širom BiH, koji je u sedam općina dosegao razmjere genocida.

Treća cjelina bili su dokazi o genocidu počinjenom u Srebrenici, kada su snage VRS-a i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (MUP RS) ubile više od 7.000 Bošnjaka, te saslušanje bivših pripadnika UNPROFOR-a koje su pripadnici VRS-a zarobili 1995. godine. Peti, zasebni segment su bili vojni i drugi vještaci koji su govorili o sistemu komande unutar VRS-a.

Jedna od prvih vještakinja, Dorothea Hanson je kazala da su krizni štabovi Srpske demokratske stranke (SDS) u proljeće 1992. djelovali u “harmoniji” s vojskom pod Mladićevom komandom u nasilnom preuzimanju vlasti u općinama širom BiH.

Ona je to ilustrirala prisluškivanim Mladićevim razgovorom sa zvaničnikom Kriznog štaba iz općine Ilidža, kada Mladić naređuje da se “sve vojne formacije stave pod kontrolu”. “Razgovor potvrđuje da je Mladić imao vlast nad kriznim štabovima i naređivao im da se uključe u vojne operacije… Oni su imali iste ciljeve i zajedno su radili da ih ostvare”, naglasila je Hanson.

Vojni ekspert Richard Dannatt je izjavio da je Mladić imao čvrstu kontrolu nad VRS-om. On je zaključio da je Mladić bio “veoma angažiran u održavanju čvrste kontrole nad svim što se dešavalo”. Optuženi je, po Dannattu, “snažnog karaktera, koji su njegovi ljudi svakako poštovali, donekle su ga se i plašili, a sigurno su radili ono što je naređivao”.

Sličan zaključak je iznio vojni ekspert Reynaud Theunens, koji je rekao da je optuženi bio uključen u operacije na terenu, predvodeći borbena dejstva. Theunens je na osnovu dokumenata VRS-a zaključio da je Mladić bio “veoma aktivan” komandant.

“Ukoliko nije bio zadovoljan načinom na koji su njegova naređenja sprovođena, Mladić je smjesta intervenirao. Umjesto da sjedi u Glavnom štabu VRS-a, Mladić se kretao područjima na kojima su vođene borbe, aktivno predvodeći borbena dejstva”, naznačio je Theunens.

Haško tužilaštvo je kroz nalaze vještaka pokušalo dokazati Mladićevu odgovorost za genocid u Srebrenici, progon širom BiH i teroriziranje građana Sarajeva. Vojni ekspert Ewan Brown izjavio je da je u ljeto 1992. godine VRS prisilno premještala nesrpsko stanovništvo u Bosanskoj krajini.

Ekspert Richard Butler izjavio je da je odluku o strijeljanju Srebreničana “morao donijeti Mladić”. Prema Butleru, Mladićeva komanda u Srebrenici dokazana je mapom ofanzive “Krivaja 95”, koju je komandant VRS-a potpisom odobrio. Mladić je 12. jula 1995. na mapi napisao: “Ovo je bilo srpsko i sada je srpsko.” Butler je naveo da je odluku o strijeljanju morao donijeti Mladić, za koga je kazao da je neposredno na terenu komandovao ofanzivom VRS-a na Srebrenicu.

Snajper ili granata

Richard Higgs, ekspert za minobacače, rekao je da su granate koje su usmrtile i ranile stotine civila u Sarajevu bile ispaljene sa srpske strane. Prema njegovim riječima, u oba incidenta kada su ubijeni civili na pijaci Markale, granate su ispaljene sa srpskih položaja.

Ratni dopisnik BBC-a iz Sarajeva Jeremy Bowen posvjedočio je da je VRS civile smatrala “ne samo legitimnom metom nego i glavnim neprijateljem”. Bowen je kazao da su civili u Sarajevu bili izloženi teroriziranju “kampanjom granatiranja i snajperisanja vojske bosanskih Srba”.

“Nije bilo mjesta gdje niste mogli biti pogođeni granatom, a bilo je mnogo mjesta gdje vas je mogao pogoditi snajper. Nigdje u gradu nije bilo sigurno – do kraja rata”, rekao je Bowen.

Tokom izvođenja dokaza o Sarajevu, Haško tužilaštvo pozvalo je na desetine bivših zvaničnika Ujedinjenih nacija (UN), koji su tokom rata boravili u glavnom gradu BiH, a koji su potvrdili da je stanovništvo grada svakodnevno bilo izloženo kampanji granatiranja.

Anthony Banbury, koji je od aprila 1994. do maja 1995. bio službenik mirovnih snaga, posvjedočio je da je VRS “neprekidno granatirala i snajperima napadala civile u Sarajevu”.

“VRS je napadima i ograničavanjem humanitarnih isporuka Sarajevu fizički i psihički terorizirala civile”, rekao je Banbury, dodavši da je čvrstu kontrolu nad VRS-om imao Mladić.

Jedno od najzanimljivijih svjedočenja bio je iskaz generala Manojla Milovanovića – bivšeg Mladićevog zamjenika i njegove desne ruke – koji je ispričao da je komandant VRS-a prije rata upozorio politički vrh Republike Srpske (RS) da bi proklamirani ratni ciljevi predstavljali “genocid”.

Milovanović je kazao da se Skupština RS-a u maju 1992. – na sjednici na kojoj je formirala VRS i Mladića postavila za njenog komandanta – opredijelila za ratnu opciju. On je potvrdio da je Mladić tada upozorio poslanike da bi razdvajanje Srba od Bošnjaka i Hrvata predstavljalo “genocid”.

“Mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto da prosijemo, samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu… Pa, to je… to neće… Ja ne znam kako će gospodin Karadžić to objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid”, citirao je Milovanović riječi Mladića i dodao da je VRS imala potpunu kontrolu nad svojim jedinicama na terenu.

Optužba je pozvala na desetine svjedoka, koji su govorili o masovnim zločinima srpskih snaga pod Mladićevom kontrolom, u preko 20 općina u BiH. Neka od najpotresnijih svjedočenja bila su o masovnim ubistvima na području Krajine i silovanjima u istočnoj Bosni 1992. godine.

Vapaji za zrakom i lupanje

Safet Tači je svjedočio da je 1992. godine bio očevidac ubistva oko 150 pritvorenika u logoru Keraterm kod Prijedora. On je opisao da je vidio kako srpski vojnici postavljaju mitraljez, okrenut ka sobi u kojoj je bilo oko 150 muškaraca iz sela Hambarine.

“Iz sobe su se čuli vapaji za zrak, lupali su po vratima da im otvore. Najvjerovatnije su provalili ta vrata da bi došli do zraka. Kad su provalili, srpski vojnici su na njih zapucali”, rekao je on.

Ivo Atlija je posvjedočio da je VRS tokom napada na selo Briševo u julu 1992. ubila 68 hrvatskih mještana, među kojima su bili njegov otac i 14 žena, dok je Rajif Begić opisao kako je u maju 1992. preživio ubistvo oko 20 muškaraca, među kojima su bili njegov brat i rođaci, na mostu preko Sane kod sela Vrhpolje (općina Sanski Most).

Optužba je tokom izvođenja dokaza u vezi sa Srebrenicom pozvala nekoliko svjedoka koji su preživjeli masovna ubistva Bošnjaka. Zaštićeni svjedok RM-249 izjavio je da je na dan pada Srebrenice, 11. jula 1995., sa porodicom potražio utočište u blizini baze UNPROFOR-a u Potočarima, zajedno s hiljadama žitelja enklave.

Pripadnici VRS-a su ga izveli iz autobusa i s drugim Bošnjacima odveli do mjesta Rašića Gaj, gdje su ih pokušali ubiti.

“Kamion se zaustavlja… Već ubijaju trojicu dok ja sjedim na kamionu – obarajući ih sa kamiona, upucali su ih rafalima. Dvojica sa klupe na kojoj sam ja sjedio pokušavaju da bježe, bježe desetak metara od kamiona, i oni bivaju pogođeni rafalima”, opisao je svjedok, kazavši da je zatim skočio s kamiona i pobjegao niz strminu, i tako se spasio.

Svjedok RM-313 je izjavio da su ga pripadnici srpskih snaga, sa ocem i drugim mještanima jednog od sela u blizini Srebrenice, ukrcali u kamion i stavili poveze preko očiju. Poslije nekog vremena, kamion je stao, a svjedoku, njegovom ocu i drugim ljudima naređeno je da izađu na poljanu.

“Naredili su nam da legnemo, i počeli su pucati po nama… Bio je mrak, ništa se više nije vidjelo”, rekao je RM-313, koji je glumio da je pogođen i tako se spasio.

Mladićeva gesta rukom

Jedno od ključnih svjedočenja o Mladićevom znanju o tome šta će se desiti sa Srebreničanima bio je iskaz Momira Nikolića. On je izjavio da mu je Mladić, dva dana poslije pada Srebrenice u julu 1995. godine, na pitanje o sudbini zarobljenih Bošnjaka, odgovorio odsječnom gestom rukom iz koje se moglo zaključiti da će zarobljenici biti pobijeni.

“Mladić je razgovarao sa zarobljenicima i rekao im da se ne brinu, da će sve biti u redu i da će biti prebačeni gdje žele. Kad je krenuo ka autu, pošao sam za njim i pitao ga šta će se stvarno desiti s tim ljudima. Ni tada nisam vjerovao da će ići tamo gdje žele. Mladić se nasmijao, ništa nije kazao, samo je napravio pokret rukom slijeva nadesno i otišao”, opisao je Nikolić.

Nikolić, koji je bio oficir za bezbjednost Bratunačke brigade VRS-a, pred Tribunalom je 2003. priznao krivicu za progon Bošnjaka iz Srebrenice i osuđen je na 20 godina zatvora. Na kraju svjedočenja, Nikolić se izvinio “svim žrtvama”.

Bivši oficir VRS-a Srećko Aćimović posvjedočio je da je u julu 1995. dva puta odbio naređenje za strijeljanje Bošnjaka iz Srebrenice koji su bili zatvoreni u školi u zvorničkom selu Ročevići. Aćimović, koji je tada bio komandant jednog od bataljona Zvorničke brigade VRS-a, izjavio je da je pisano naređenje za strijeljanje dobio iz komande brigade, a pretpostavljao je da je došlo iz Glavnog štaba VRS-a.

Optužba je pozvala i nekoliko bivših pripadnika UNPROFOR-a, koji su potvrdili da su ih snage VRS-a zarobile 1995. godine i vezale za strateška mjesta, kako bi spriječile bombardovanje NATO snaga.

Dokazni postupak Tužilaštva obilježile su rasprave o Mladićevom zdravlju. Nekoliko puta su odobrene pauze kako bi se Mladić oporavio od manjih operativnih zahvata, a zbog njegovog zdravlja je i broj ročišta u sedmici smanjen sa pet na četiri. Sam Mladić zahvalio je Sudu i medicinskom osoblju u pritvoru što su mu “spasili život i izvukli ga iz groba”, ali Stojanović tvrdi da neće moći pratiti suđenje ovim tempom.

“Mladićevo stanje je vrlo loše i Odbrana ne miruje, angažovali smo naš ljekarski tim iz Rusije koji će raditi pretragu”, kazao je on.

Dokazni postupak Odbrane trebao bi početi u maju 2014. i, kako najavljuje Stojanović, trajat će oko godinu dana, i u tom periodu će biti pozvano oko 150 svjedoka.