Boravak u logoru kao u kući

Lozančić je kazao da su ga 1993. na ulici u Kaknju presrela tri nepoznata vojnika, koji su ga pretukli i strpali u auto, te odvezli u Staru direkciju rudnika u tom gradu. S njim je u tom momentu bila malodobna kćerka, koju su vojnici odgurnuli na asfalt.

“Kad su me doveli, ja sam optuženom to rekao, a on mi je dao auto i vozača da odem potražiti kćerku. Našao sam je kod sina koji je stanovao u blizini i vratio sam se. Nisam izvođen i niko me nije maltretirao niti tukao. Ljudi su kasnije, kad su se vratili kućama, pričali da ih je optuženi tukao po hodnicima i klozetima, ali ja to nisam vidio”, ispričao je Lozančić.

On je naveo da je tokom njegovog zatočenja “sve bilo dostojanstveno”, te da mu je “bilo kao i u kući, samo što nije spavao kod  kuće”.

Prema optužnici, Šehagić je, kao upravnik zatočeničkog objekta koji je bio u staroj direkciji Rudnika mrkog uglja u Kaknju, učestvovao u mučenju zarobljenika hrvatske nacionalnosti.

Kantonalno tužilaštvo u Zenici smatra da je Šehagić propustio da preduzme nužne i razumne mjere da spriječi mučenje i svojim pretpostavljenim prijavi počinioce mučenja, kako bi bili kažnjeni.

Tužilaštvo je predočilo izjave prethodno date policiji i istražitelju Tužilaštva BiH u kojima je Lozančić navodno rekao da je pretučen u zatvoru, te da je vidio optuženog da tuče i maltretira druge zatvorenike.

Lozančić je izjavio da su prilikom davanja tih izjava bili prisutni i njegovi rođaci, koji su spominjali ime optuženog i nekih drugih osoba, ali da je on i tada i sada ispričao istinu, te “da će je ponoviti i pred hiljadu sudova”.

Odbrana Šehagića je podcrtala da je oba puta izjave uzimala ista osoba, ustvrdivši da su “izjave miješane i da je tom prilikom istražitelj osmišljavao koncept dešavanja”.

Nastavak suđenja zakazan je za 16. septembar ove godine.