Članak

Ubistva i bivši suborci

8. Marta 2013.00:00
Nakon dvije i po godine suđenja, Tužilaštvo BiH okončalo je dokazni postupak na suđenju šestorici bivših pripadnika Armije BiH (ABiH) koji su optuženi za ratni zločin počinjen u Trusini kod Konjica.

This post is also available in: English

Napad na selo Trusina kod Konjica dogodio se 16. aprila 1993., kada su ubijani Hrvati u kućama i na ulici. Nakon skoro 17 i po godina, pred Sudom BiH počelo je prvo suđenje za zločin počinjen u tom selu.

Tužilaštvo BiH optužilo je Mensura Memića, Dževada Salčina, Senada Hakalovića, Nedžada Hodžića, Nihada Bojadžića i Zulfikara Ališpagu.

Kako su svjedočili preživjeli, po ulasku vojnika u selo, u kojem su živjeli Hrvati i Bošnjaci, uz žestoku pucnjavu počelo je maltretiranje žena i djece te ubistva muškaraca. Prema optužnici, ukupno je ubijeno 18 civila i četiri vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO).

Memić, Salčin i Hodžić bili su vojnici odreda “Zulfikar” ABiH, kojim je komandovao Ališpago, a Bojadžić je bio njegov zamjenik. Hakalović je bio vojnik brigade “Neretvica” ABiH.

Ramiz Bećiri, bivši pripadnik odreda “Zulfikar”, ispričao je da je sa oko 40 suboraca došao u školu u Parsoviće, selo kod Trusine, gdje je bila komanda brigade “Neretvica”.

“Postrojio nas je Nihad Bojadžić i rekao da se ujutro kreće u akciju, napad na selo Trusina. Pošli smo otprilike oko pet ujutro”, kazao je Bećiri, dodavši da su imali vodiče iz brigade “Neretvica”.

Ovaj svjedok je rekao da mu je dodijeljen imunitet od krivičnog gonjenja, što je tužiteljica Vesna Budimir negirala. Odbrane su odlučile da ne ispitaju svjedoka jer je “Tužilaštvo otkrilo da iznosi neistinu”.

Pri kraju akcije, dvojica vojnika odreda “Zulfikar” pogođena su na raskrsnici u selu, a jedan je poslije preminuo. Potom je grupa vojnika otišla u zaselak Gaj, u kojem su živjeli Hrvati. Ispred jedne kuće bili su civili, vojnici HVO-a koji su se predali, kao i pripadnici ABiH.

Prema optužnici, nakon što su žene i djeca sklonjeni iza kuće, strijeljano je šest muškaraca postrojenih uza zid – tri civila i tri vojnika.

Iznenadni svjedok

U korist Tužilaštva svjedočilo je više bivših pripadnika odreda “Zulfikar” koji su učestvovali u napadu na selo. Nekoliko svjedoka je navelo da su u postrojene Hrvate pucali Memić i Hodžić.

Jedan od značajnijih svjedoka za Tužilaštvo iznenada je postala Rasema Handanović zvana Zolja, bivša pripadnica odreda “Zulfikar”. Iz Sjedinjenih Američkih Država (SAD) izručena je u BiH krajem 2011. godine, i poslije nekoliko mjeseci postigla je s Tužilaštvom sporazum o priznanju krivice koji je uključivao njeno svjedočenje protiv drugih optuženih.

Kako je Handanović ispričala, vojnici su u selo ušli s obližnjeg brda, gdje je čula da je Bojadžić kazao da “ni kokoš ne smije ostati živa”.

Govoreći o dešavanjima u selu, ona je prepričala razgovor između Hodžića i Bojadžića vođen putem “motorole”. Na pitanje Hodžića šta da uradi sa zarobljenicima, Bojadžić je, tvrdi Handanović, odgovorio da ih pobiju.

“Nedžad je rekao: ‘U streljački vod i pucaj.’ Svi smo pucali. Sve se desilo za manje od minut”, kazala je ona, a na upit koga je vidjela da puca u zarobljenike, navela je neke bivše suborce, među kojima Hodžića i Memića.

Odbrane optuženih su tokom ispitivanja osporavale kredibilitet Raseme Handanović. Braniteljica Vasvija Vidović počela je postavljati pitanja koja upućuju na krivičnu odgovornost svjedokinje u vezi sa događajima u selu Trusina, ali je Sudsko vijeće to zabranilo. Vidović je potom prekinula daljnje ispitivanje.

Odbrana Bojadžića je Tužilaštvu BiH podnijela krivičnu prijavu protiv Handanović u kojoj su naveli da je ona počinila i druga ubistva, što nije obuhvaćeno sporazumom. Uz krivičnu prijavu priložene su izjave svjedoka. Nakon prihvatanja sporazuma o priznanju krivice, Sud BiH je Rasemu Handanović osudio na pet i po godina zatvora.

Neki očevici, uključujući Handanović, tvrde da je Hodžić rekao da ljudi trebaju biti pobijeni.

“Ove ljude treba pobiti, najvjerovatnije je Samko podlegao”, kazao je zaštićeni svjedok R navodeći da prenosi Hodžićeve riječi.

Samko, bivši pripadnik odreda “Zulfikar”, ranjen je prije strijeljanja, ali je ubrzo podlegao.

Prema optužnici, Bojadžić je zapovjedio vojnicima da napadnu Trusinu i “navodno naredio da niko u selu ne smije ostati živ”, te je sredstvom veze s obližnjeg brda rukovodio napadom. Hodžić je optužen da je u okviru te naredbe izdao naređenje za strijeljanje u kojem je sudjelovao i Memić.

Zaštićeni svjedok O je rekao da je bio očevidac strijeljanja, ali da se ne sjeća ko je govorio da se zarobljeni ubiju, te nije mogao potvrditi da li je Hodžić pucao. On je kazao da nije primijetio Memića u Trusini, što je reklo i nekoliko drugih svjedoka.

O Bojadžićevoj ulozi u napadu na Trusinu svjedoci su različito govorili. Neki tvrde da su ga vidjeli neposredno prije i poslije napada kojim je rukovodio, a neki da ga nikako nisu vidjeli. Zaštićeni svjedok C je kazao da nije čuo naredbu da u selu treba pobiti “sve živo”, niti je vidio Bojadžića.

“Sinovi” Zaima Hakalovića

Prema optužnici, Hakalović je Ivanu Drlji zvanom Crni, kojeg je poznavao od djetinjstva, rekao da u pratnji dvojice nepoznatih vojnika ode u selo i pozove neke mještane. Nakon što su došli u zaselak Gaj, strijeljani su.

Na suđenju se postavljalo pitanje kojeg od sinova Zaima Hakalovića su vidjeli u Trusini – neki svjedoci u sudnici su pokazivali na optuženog Senada, dok su neki spominjali njegovog brata.

Svjedokinja Milka Drljo je kazala da je “Zaimov sin” – opisavši da je imao plavu kosu, bio malo puniji i srednje visine – došao do njenog sina Ivana i rekao mu da ode dovesti Zdravka i Željka.

Kao “Zaimovog sina“ svjedokinja je u sudnici pokazala optuženog. Branilac Kadrija Kolić predočio je svjedokinji fotografiju optuženog iz 1995., te kazao da mu se ne čini da Senad izgleda “puniji” i da ima izrazito plavu kosu. Svjedokinja je odgovorila da joj je tada u Trusini bio “plavlji i puniji”.

Svjedokinja Cecilija Šimunović je rekla da je u selu primijetila Seada, dok Senada, kojeg dobro poznaje, nije vidjela. Isto je kazao svjedok Enes Gagula, bivši vojnik brigade “Neretvica”.

Dževad Salčin zvani Struja optužen je da je učestvovao u postrojavanju oko 14 civila i tri vojnika uz kuću u Gaju, pod prijetnjom da će ih ubiti, upućujući pogrdne riječi i uzimajući novac, zlato i dragocjenosti.

Svjedokinja Bosiljka Krešo ispričala je da su ih vojnici uveli u obližnju kuću, te ih natjerali da predaju pare i nakit. “Čula sam da neko naređuje: ‘Struja, pokupi to.’ Vidjela sam tog momka, bio je crn, imao je bradu i čičkavu kosu, i pokupio je sve naše pare”, pojasnila je svjedokinja.

Mara Drljo također se prisjetila vojnika s nadimkom “Struja” koji je bio u Trusini. Ona se složila sa optuženim Salčinom da je jedan vojnik iz stroja izveo Dragana, koji je u vrijeme zločina imao 13 godina. Vojnik, prema riječima svjedokinje, uveo ih je u kuću kada je počela padati kiša, dao im upaljač, naložio im vatru i bio je korektan.

Nakon što je ispitao svjedokinju, optuženi je rekao: “Ja sam Struja, vjerujte da nisam znao šta će se desiti.”

Ališpago zvani Zuka optužen je što “nije poduzeo nužne i razumne mjere” da kazni podređene vojnike koji su počinili zločin. Prema optužnici, odred “Zulfikar” je bio pri Štabu Vrhovne komande ABiH.

Vještak Nehru Ganić je kazao da dokumenti pokazuju da Ališpago nije bio u Trusini za vrijeme napada. Ganić je pojasnio da je dužnost komandanta istražiti zločin u cilju kažnjavanja odgovornih, a ako to nije u mogućnosti, onda treba obavijestiti pretpostavljene.

Pred kraj dokaznog postupka Tužilaštva, pušten je snimak od 16.aprila 1993. prisluškivanog razgovora između Ališpage i Sefera Halilovića, bivšeg načelnika Štaba Vrhovne komande. Na snimku se moglo čuti kako Halilović govori Ališpagi da je selo Trusina spaljeno, te da su ljudi zaklani. Ališpago mu je odgovorio da su pobijeni vojnici koji su se borili, a ne civili.

Tokom suđenja, bivši pripadnici odreda su govorili da im je Ališpago često napominjao da civile ne smiju maltretirati, ni ubijati. Zaštićeni svjedok X, bivši vojnik odreda “Zulfikar”, ispričao je da ga je Ališpago ispitivao u vezi s Trusinom, ali mu nije ništa smio reći jer se bojao.

U korist Tužilaštva iskaz je dalo više od 70 svjedoka, a tužiteljica je u spis uvrstila oko 350 materijalnih dokaza. Neki od svjedoka su imali zaštitne mjere, među kojima i isključenje javnosti sa nekih dijelova svjedočenja.

Dokazni postupak Odbrana prvooptuženog Memića počinje 18. marta, kada je planirano da on svjedoči u svoju korist.

Amer Jahić


This post is also available in: English