“Zločinci nad zločincima” bez imena i prezimena

I mnogi drugi su se hvalili kako su ubijali majke, djecu, starije osobe… Sada, 17 godina poslije rata, skoro svi šute i ne žele ispričati šta su uradili. Neki u razgovoru s ljekarima priznaju da imaju grižnju savjesti, a drugi ne, i mada je to “užasno”, smatraju stručnjaci, oni su ipak psihički zdravi.

Ni jedan od snajperista nije osuđen za ono što je radio. U policijskim institucijama kažu da je skoro nemoguće dokazati da je određeni snajperista ubio nekoga, iako su u izjavama koje su davali kada bi bili uhapšeni ili odlučili da idu u diverziju detaljno pričali šta su radili.

“Skoro da je nemoguće bilo utvrditi da li je neko ubijen metkom ispaljenim iz snajpera ili nekog drugog oružja. Uvijek smo utvrđivali pravac dolaska zrna, ali tačku odakle je zrno ispaljeno, zbog uslova u kojima smo radili i okolnosti koje su bile u Sarajevu, nismo mogli utvrditi”, kaže Dragan Mioković, bivši vođa tima istražitelja Centra službi bezbjednosti (CSB) Sarajevo.

Prema podacima Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, u Sarajevu je snajperom ubijeno 53 djece. Djeca su, kako navode u Institutu, najčešće gađana u sljepočnicu, oko, srce, a cilj je bio da se ubiju ili učine trajnim invalidima.

Mioković za snajperiste kaže da su u uslovima ratovanja “zločinci nad zločincima” jer kroz okular gledaju civile i hladnokrvno im pucaju u glavu, dok, naprimjer, oni koji pucaju iz topa ne vide koga ubijaju.
Broj snajperista koji su ubijali civile tokom opsade Sarajeva, kao i onih koji su pucali sa suprotne strane još uvijek nije poznat.

Opsada Sarajeva trajala je 1.425 dana. Prema procjeni CSB-a, tada je ubijeno više od 11.000 ljudi, od čega je 1.400 ili 1.500 djece mlađe od 15 godina. Riječ je samo o procjeni jer je bilo na desetine slučajeva da neko bude pogođen metkom i u zapisniku stoji da je ranjen, a taj čovjek kasnije umre.

Pucanje na sve što se kreće

Zbog zločina počinjenih na području Sarajeva, u Haškom tribunalu osuđeni su Stanislav Galić, na doživotnu kaznu, i Dragomir Milošević, na 29 godina zatvora. Presudama je utvrđeno da su Galić i Milošević vodili kampanju snajperskog djelovanja i granatiranja Sarajeva s prvenstvenim ciljem širenja terora među stanovništvom.

Nepravosnažnom presudom osuđen je i Momčilo Perišić, bivši načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, na 27 godina zatvora, između ostalog i zbog izvršenja kampanje artiljerijskog i minobacačkog granatiranja i snajperskog djelovanja po Sarajevu.

Snajpersko djelovanje i širenje terora nad građanima Sarajeva stavljeno je na teret i Radovanu Karadžiću, bivšem predsjedniku Republike Srpske, i Ratku Mladiću, nekadašnjem komandantu Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS). Karadžiću i Mladiću, koji su optuženi za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja, trenutno se sudi u Haškom tribunalu.

Iznoseći uvodnu riječ na početku suđenja Mladiću, Tužilaštvo u Haagu je najavilo saslušanje snajperiste koji će opisati kako je dobio naređenje da puca na sve što se kreće.

“Snajperisti bi išli na najslabijeg člana porodice ili bi u grupi djevojčica pucali na najljepšu, kao da je u napadima bilo nečega ličnog. Gotovo da se radilo o napadima iz zavisti, činilo se ono što bi preživjelima nanijelo najviše boli”, kazao je haški tužilac Dermot Groom citirajući američkog vatrogasca koji je tada došao u Sarajevo da pomogne kolegama.

Groom je u uvodnoj riječi opisao stradanje sedmogodišnjeg dječaka Nermina Divovića, kojeg je snajper pogodio u glavu dok se s majkom i sestrom vraćao kući.

“Snajper ga je pogodio i usmrtio. Njegova majka nije znala da joj je tada sinčić poginuo, već je mislila da se sagnuo zato što ga je tako učila da uradi kada zapuca”, kazao je tužilac, istaknuvši da je ulica koja se prostire uz rijeku Miljacku nazvana “alejom snajperista”.

Snajperska vatra vraćana je i s područja Sarajeva koje je bilo pod kontrolom Armije BiH (ABiH). Tada 19-godišnji mladić bošnjačke nacionalnosti hvalio se kako je sa zgrade tadašnjeg Izvršnog vijeća, a sada Zajedničkih institucija BiH, pucao po dijelu sarajevskog naselja Grbavica koji je bio pod kontrolom VRS-a.
“Pucao bih u staricu kako bi joj prišli vojnici da joj pomognu. Kada oni izvlače staricu, likvidiram i te vojnike”, naveo je 19-godišnji mladić u izjavi koju je dao SDB-u.

Međutim, bivši snajperista Specijalne policije Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) BiH kaže da je svakodnevno imao priliku da puca na civile, ali da to nikada nije uradio.

“Nismo pucali na civile. Naši snajperisti su pucali samo u svrhu odbrane. Naredbu za djelovanje snajpera imali smo samo kada bi se izvlačili naši mrtvi i ranjeni civili i vojnici. Tada smo imali naredbu da se otvori vatra, ne samo iz snajpera već iz svih raspoloživih sredstava”, prisjeća se bivši snajperista Specijalne policije MUP-a BiH, ne želeći da mu otkrijemo identitet zbog posla koji trenutno radi.

Kako ovaj bivši snajperista kaže, ukoliko bi neko od njegovih kolega pucao “na svoju ruku”, morao bi da piše izvještaj “gdje i zašto je pucao”.

“Kada su izvlačeni ranjeni, kako bismo spriječili da budu ubijeni oni ili oni koji im pomažu, pucali smo na moguće tačke odakle je djelovao snajper. Njihova snajperska gnijezda nismo mogli pogoditi jer su bila zaštićena, pa smo pucali okolo kako ne bi mogli da nišane”, kaže bivši snajperista.

Utvara nevine djevojčice

Predrag O., također nekadašnji snajperista, izvršio je samoubistvo 2000. godine u Beogradu, a u oproštajnom pismu, koje su objavile novine, naveo je da je ubio devetogodišnju djevojčicu.

“Ne znam kakav je đavo ušao u mene tog dana. Sjećam se, bio je vreli ljetni dan, august 1992. Vidio sam civile, uglavnom starce i žene, kako oprezno izviruju iz kuća. Nastalo je zatišje i oni su se uputili na česmu na obali Miljacke da dopune zalihe vode. Uhvatio sam lice djevojčice i shvatio da se ona smije, baš kao da se oko nje ne dešava nikakvo ludilo… A onda je ludilo, iznenada, uhvatilo mene. ‘Nećeš ti meni, vala’, rekao mi je neki pakleni glas i ja u tom trenu shvatih da mi se prst, baš kao da ga ja ne kontrolišem, spustio na obarač i počeo da ga stiska…”, naveo je Predrag u oproštajnom pismu.

Neuropsihijatar Senadin Ljubović kaže da je kod nekih snajperista koji su mu se obraćali uočio ozbiljne psihičke probleme koji su posljedica onog što su uradili u ratu.

“S vremenom te slike su apsolutno počele da ih proganjaju. Imaju traumatizirajući karakter, popuštaju i ispoljavaju značajne psihičke smetnje. Nesporno je da je bilo određene grižnje savjesti zbog toga što su radili”, kaže Ljubović, ističući da bivši snajperisti inače malo pričaju o sebi.

Predrag O. pokušao se poslije rata vratiti u normalan život, ali je u pismu napisao da nakon ubistva devetogodišnje djevojčice nikada više nije bio isti.

“Jednu noć, vidio sam djevojčicu koju sam ubio. Pitala me je: ‘Zašto si to učinio?’ Od tog dana, utvara nevine djevojčice posjećivala me je svuda i na svakom mjestu”, napisao je Predrag O., dodavši da to nije mogao više podnijeti i odlučio je da se ubije.

Ljubović ističe da postoje generalno i ljudi “užasnih umova” koji su, sa standardne strane gledano, psihički potpuno zdravi.

“Zločinački um je teško dokučiti. Osobe s takvim umom ne sarađuju dovoljno da bi se mogli shvatiti”, kaže Ljubović.

Mioković smatra da su vojno-obavještajne agencije ABiH i VRS-a znale ko su snajperisti.

“Smio bih potpisati da su godinu nakon rata ljudi s ove strane makar po nadimcima znali ko je s druge strane”, kaže Mioković, ističući da su nakon reintegracije Grbavice, Ilidže, Ilijaša i Vogošće nađena mnogobrojna snajperska gnijezda, dok su na Špicastoj stijeni bila ukopana u zemlju.

Mioković tvrdi da niti jedan objekat s lijeve strane Miljacke od Vrbanja mosta (Most Suade i Olge) do Pofalića nije bio bez, minimum, pet snajperskih gnijezda.

Policija, kako kaže Mioković, nije tada raspolagala podacima koliko je snajperista djelovalo po Sarajevu, te koliko je osoba stradalo od snajpera.

Albina Sorguč je novinarka BIRN – Justice Reporta. [email protected] Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.