Nakon 1995. godine porodica Avdić je dolazila do raznih informacija o Azamu za koje se utvrdilo da nisu sve bile tačne. Potvrđeno im je da je bio zarobljen, kao i da je bio u Bajinoj Bašti u Srbiji.

Prije četiri godine, Avdić je došao u posjed dokumenta Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, u kome stoji da je njegov otac bio 31. jula na Ljubovijskom mostu. Tu se navodi ime i prezime osobe koja ga je isporučila graničnoj policiji Republike Srpske, kao i imena osoba koje su ga preuzele te predale Vojnoj policiji Bratunačke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), nakon čega mu se gubi trag.

“Ono što sam nezvanično saznao je da su najvjerovatnije odvedeni ka Vlasenici, tačnije gdje je bio nekada logor Sušica i da su najvjerovatnije tu i likvidirani”, pojašnjava on.

S osobom koja je preuzela njegovog oca, Avdić kaže da se slučajno sreo i da mu je ta osoba potvrdila da je tada preuzela Azama, ali je i tvrdila da to nije uradila svojom voljom već da joj je bilo naređeno.

On se prisjeća da je toj osobi rekao da je s jedne strane “razumije”, da ne osjeća krivicu i odgovornost, jer je napravila zapisnik, preuzela ga dalje, proslijedila, “ukoliko ga nije maltretirao”, ali joj je također kazao da vjeruje kako joj kao čovjeku nije svejedno.

“Kad sam mu rekao: ‘S obzirom da si ga preuzeo i s obzirom da danas nije živ, vjerujem da ti kao čovjeku nije svejedno i vjerujem da bi se potpuno drugačije osjećao da je se to desilo, da si ga preuzeo, a da je on danas živ’, što je on potvrdio”, kaže Avdić i dodaje da je tada osjetio ogromno olakšanje, čak i ako je taj čovjek “možda neke stvari prešutio, ukoliko je možda nešto znao više”.

On, 25 godina nakon genocida u Srebrenici, još uvijek traga za svojim ocem.

Stotine drugih porodica iz Srebrenice još uvijek tragaju za svojim sinovima, očevima i braćom koji su nestali nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine.

Od jula prošle godine ekshumirano je 13 žrtava za koje se pretpostavlja da su nastradale u genocidu, prema podacima Instituta za nestale osobe (INO) BiH.

Informativni razgovor koji traje 25 godina

Magbula Divović. Izvor: BIRN BiH

Za sinom Elvedinom, koji je kao maloljetnik u julu 1995. godine izdvojen u Potočarima i odveden na informativni razgovor, Magbula Divović traga već 25 godina.

“Pitali smo kad su ih odvajali:‘Što ih odvajate?’ Kažu: ‘Odvajamo ih na informativni razgovor, doći će za vama’. Eto taj informativni razgovor traje 20 godina i više, kako sam se vratila u Srebrenicu”, govori Divović za BIRN BiH.

Kada je Srebrenica padala, Divović kaže, stanovništvo je pozvano da ode u Potočare i rečeno je da im se ništa neće desiti.

“Tako smo svi sišli, porodice kompletne. Sišli smo normalno sa putnim torbama, sa đačkim torbama”, govori ona.

U trenutku kada je odveden, Elvedin nije imao ni 15 godina. Prije pada Srebrenice, on je pohađao osnovnu školu, išao u mekteb, te želio nastaviti vjersko obrazovanje. Njegova majka se prisjeća kako je bio društveno i poslušno dijete.

Magbula i danas živi u nadi da je Elvedin živ. Nadat će se tome, kako kaže, dokle god je živa. Svjesna realnosti, ona traži posmrtne ostatke kako bi ga mogla ukopati i pronaći svoj smiraj.

Nakon rata, pronađeni su i ukopani posmrtni ostaci njenog brata, dva bratića, djevera i supruga Hakije. Pored suprugovog mezara ostavila je mjesto za njihovog sina.

“Kraj mog supruga ostavljeno je mjesto sinu mi. (…) Da moje dijete, moj sin ima kod svog oca bar mrtav da bude. Ima pravo biti, bar mrtav”, govori Magbula dok briše suze.

Ona još uvijek traga i za drugim djeverom.

Član kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH Amor Mašović kaže kako je najveći svih broj nestalih osoba u BiH sa područja Srebrenice i Žepe, a da se traga za još više od 1.000 osoba.

“Srebrenica je jedna od općina u BiH gdje je pronađen i u apsolutnom i u procentualnom smislu najveći broj žrtava rata – 85 posto svih žrtava genocida u Srebrenici i Žepi je pronađeno”, kaže on.

Emina Merdžić. Izvor: BIRN BiH

Snovi o zagrljaju

Jedna od žrtava srebreničkog genocida koja nikada nije pronađena je i sin Emine Merdžić – Azmir koji se u julu s ocem Salihom i drugim sugrađanima krenuo spašavati kroz šume.

Na rastanku sa sinom, spakovala mu je ruksak s hranom i dala nešto novca. Nakon toga nikada ga više nije vidjela.

Posmrtne ostatke supruga Saliha pronašla je i ukopala na prvoj dženazi u Potočarima 2003. godine, ali ove godine joj je posebno teško jer gubi nadu da će ikada pronaći sina Azmira, koji je sam bio otac dvoje djece.

“Da mi je dočekati, pa meni se čini nokat, ja bih ga ukopala. Neka je dole kraj oca”, kaže Merdžić koja sada ima skoro 80 godina i nada se da će se nastaviti potraga za nestalim Srebreničanima.

Šehida Abdurahmanović također traga za bratom Mehom Hasanovićem koji je u julu 1995. godine krenuo, kako navodi, “putem smrti”. Ona ističe da se njen brat pribojavao upravo onoga što se kasnije desilo u Srebrenici.

Nakon godina traganja i raspitivanja o njegovoj sudbini Abdurahmanović je čula priče da je njen brat bio uhvaćen živ kada je “čišćen teren”, odveden u Bratunac i mučen.

Za Šehidu i njene tri sestre, koje su rano ostale bez oca, Meho je bio roditelj, prijatelj i, kako ona govori, životni vođa.

“Često sanjam susrete da ga grlim i ljubim”, kaže ona tiho.