KOMENTAR: Nakon Mladićeve presude, može li se Srbija suočiti sa svojom prošlošću?

Mladić je proglašen krivim da je kao komandant Vojske Republike Srpske (VRS) počinio genocid i zločine protiv čovječnosti.

Probudila sam se dok je ova vijest stizala u Ameriku, osjećajući kombinaciju olakšanja, gađenja i bijesa.

Nakon debakla koji je predstavljalo oslobađanje Vojislava Šešelja, svakako je olakšanje da je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) potvrdio svoje zaključke iz prethodnih slučajeva kada je presuđeno da su snage bosanskih Srba počinile genocid u Srebrenici u julu 1995. godine.

Količina dokaza u Mladićevom slučaju je bila toliko superiorna, a uključivala je i snimke bivšeg komandanta Glavnog štaba VRS-a kako govori šta će se desiti s bošnjačkim civilima, kao i njegov dnevnik u kojem je zapisivao sastanke te kretanje jedinica i naoružanja – koji su nekada stizali iz Srbije – tako da se njegova osuda nikada nije trebala dovoditi u pitanje.

Međutim, naučili smo iz propalih ranijih slučajeva da nekada, jednostavno, i najbolji dokazi nisu dovoljni.

U još jednom primjeru praćenja sopstvenih presedana, Tribunal nije zaključio da je kampanja ubistava, zlostavljanja i nezakonitog zatočenja Bošnjaka u opštinama 1992. godine predstavljala genocid – umjesto toga proglasivši Mladića krivim za zločine protiv čovječnosti.

Ovaj dio presude, po mojoj ocjeni, predstavlja štetu i propuštenu priliku. Dok je Tribunal zaključio da su zločini protiv čovječnosti bili široko rasprostranjeni u prvih nekoliko mjeseci rata i da je postojao “plan da se unište” Bošnjaci, kao razlog za donošenje oslobađajuće presude navodi se da su žrtve predstavljale “relativno mali procenat zaštićene grupe Bošnjaka u cjelini”.

Ovo je neobična interpretacija međunarodnog prava u vezi s genocidom, koja obično postavlja breme dokazivanja na namjeri za uništenje, a ne na broju ubijenih pripadnika određene grupe.

Primjenjujući standard “uništenja” konzistentno značilo bi stvaranje potpuno drugačijeg narativa za rat u BiH – u kojem su snage bosanskih Srba pokušale ukloniti cjelokupnu populaciju Bošnjaka iz BiH, prvo kroz deportacije, a zatim kroz genocid.

To je ono što je Mladić zamislio kada je govorio o planiranju “potpunog odvajanja od Bošnjaka i Hrvata” u BiH.

Tribunalova presuda Mladiću predstavlja propuštenu priliku da se historijski spoji genocid u Srebrenici s drugim politikama istrebljenja u ostatku BiH tokom rata.

Ostavljajući Srebrenicu kao izolirani slučaj, smanjuje se razumijevanje javnosti onoga što je predstavljao bh. rat i dopušta da se Srebrenica izdvoji od ostatka sukoba, kao incident u kojem su korištena ubistva i pretjerana, nekontrolisana vojna sila.

Ali ova interpretacija jednostavno se ne uklapa u historijski luk rata. Ubistva nisu bila slučajna u sprovođenju ciljeva bosanskih Srba. Ratovalo se upravo tim ubistvima.

Mladić je bio jedan od najgnusnijih likova tokom rata u BiH, ponašajući se skoro kao negativac iz filmova, na način da je vodio sa sobom TV ekipe kako bi snimale njegovu brutalnost – kao da se radi o “reality genocidu”.

Postoje snimci na kojima nudi čokolade bošnjačkoj djeci, dok im obećava da će sve biti u redu, samo nekoliko dana prije nego je naredio da se ubiju a njihova tijela bace u masovne grobnice. Teško je prihvatiti ovakvu dubinu izopačenosti.

Nakon što je stigao u Srebrenicu u julu 1995. godine, pogledao je u kameru i obećao da će se osvetiti “Turcima”. Tim činom ogolio je srpsko nacionalističko opravdanje za genocid, spajajući sadašnjost sa srpskom mitskom predosmanskom slavom.

Nije neobično da su sve arhitekte srpskog nacionalističkog projekta u ‘90-im godinama dijelili ovo gledište. Ali činjenica da je Mladić odlučio da ovo javno izgovori samo nekoliko dana prije nego što je naredio ubistva oko 8.000 Bošnjaka, čini ga zločincem kojeg je najlakše identificirati u ovom sukobu.

Ono što najviše frustrira – iako je bilo potpuno očekivano – jeste potpuno negiranje Mladićeve presude od strane političkih elita u Srbiji i Republici Srpskoj.

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik nije iznenadio nikoga kada je saopštio da je njemu Mladić “ratni heroj” i da će njegovo osuđivanje samo “povećati njegov mitski status”. Ali reakcija srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića bila je najciničnija.

Od svih stvari koje je mogao reći predsjednik zemlje koja je naoružavala i finansirala politike istrebljenja koje su sproveli bosanski Srbi – i koja je skrivala Mladića tokom njegovih 16 godina u bjekstvu – Vučićeva poruka narodu Srbije bila je “idemo dalje, ne bavite se ovim”.

Nikakvu poruku nije poslao bošnjačkim žrtvama Mladića, kao ni spostvenom narodu, njegova poruka bila je da ništa od ovoga nije značajno – da oni trebaju da se fokusiraju na svoje poslove, infrastrukturu, sanjarenje o članstvu u Evropskoj uniji (jednog dana, možda i realnosti) i, naravno, to da nastave glasati za njega.

Ali Mladić bi morao značiti nešto u Srbiji. Genocid za koji je proglašen krivim udara u suštinu srbijanskog razumijevanja sopstvene historije.

Potpuni nedostatak součavanja s nacionalističkim politikama ‘90-ih – a koje su dovele do genocida – i dalje se nalazi u srcu političkog identiteta Srbije 25 godina kasnije. Nikada nismo svjedočili potpunom odbacivanju nacionalističkog projekta koji je započeo Slobodan Milošević, a koji se nastavlja i danas.

Trenutni predsjednik Srbije bio je ministar informisanja u Miloševićevoj vladi tokom kosovskog sukoba. On je bio zadužen za srbijansku ratnu propagandu i istovremeno služio kao visokorangirani član političke partije koja je imala naoružano paravojno tijelo tokom ratova u Hrvatskoj i BiH.

Vučić jednostavno nije u prilici da odbaci srbijansku politiku ‘90-ih kada je i sam bio ključna osoba za njeno sprovođenje. Nacionalizam opstaje, samo u drugim formama.

Srbija već 20 godina žudi za součavanjem sa svojom prošlosti. Skidanje Slobodana Miloševića s vlasti 2000. godine nije dovelo do toga, kao ni nijedna presuda Haškog tribunala.

Osuda Ratka Mladića je bila nužna, pravedna i možda može donijeti trenutno olakšanje za preživjele, ili barem trun priznanja za hiljade njegovih žrtava.

Ono što presuda još treba donijeti jeste razumijevanje onog što se desilo, kako smo to dozvolili i zbog čega je to bilo tako užasno.

Jelena Subotić je profesorica na Georgia State univerzitetu u Atlanti u američkoj državi Georgiji. Ona je autorica knjige “Oteta pravda: Součavanja s prošlošću na Balkanu”.

Mišljenja iznesena u odjeljku Komentari izražavaju isključivo mišljenja autora i ne odražavaju nužno i stajalište BIRN-a BiH.