Masakr u Lokanju
Zoran Jagodić bio je pripadnik Interventnog voda ugljevičke policije koji je sredinom jula otišao u selo Lokanj. Rekao je kako im niko nije formalno naređivao, ali da su se obraćali Goranu Maksimoviću kada su išli na teren.
U selo su krenuli kako bi spriječili incidente u blizini linije i šverc stokom. Nakon što su prenoćili u Lokanju, probudila ih je pucnjava i mještani su ih poslali ka liniji. Putem je jedan od policajaca ranjen, nakon što je neko iz šume na njega bacio bombu, a pronađena su i dva pištolja. Pola sata kasnije, u šumi su zatekli zarobljenike koje su okružili i tukli bijesni seljani.
“Ivan Stevanović, aktivni policajac, pucao je u zrak da ih smiri. Znao je neke od zarobljenih. Izdvojio je 12 ljudi, među njima žene i djecu, i naredio nam da ih odvedemo u selo. Kazao nam je da im se ne smije ništa desiti. Dok smo išli ka selu, imali smo strašnih problema. Jedan mještanin je htio pucati u nas jer ih štitimo, onda ih je nožem htjela klati neka žena koja je ranije izgubila muža. Mi smo ih doveli u Dom, a u šumi je ostalo 20-ak ljudi”, ispričao je svjedok.
U selu su, prema Jagodiću, zatekli zarobljene kako kleče vezani ispred Doma. U tom trenutku u selu je bilo stotinjak pripadnika različitih formacija. Zarobljene su tukli i maltretirali. Krim-policajac Stjepan Simić ih je ispitivao u Domu, a u selo su dolazili i čelnici ugljevičke policije Vinko Lazić i Borko Đurić, koji su od Gorana Maksimovića tražili da im pojasni šta se dešava.
“Mitrovića nisam vidio tokom akcije. Maksimovića jesam, bio je u lošem stanju. Oslanjao se na štap i ja sam mu pomogao da hoda. Mi smo nakon toga otišli iz sela. Deset dana kasnije smo čuli da je bio masakr, da su ljudi pobijeni i da su to uradili mještani”, rekao je Jagodić.
Za zločin počinjen u selu Lokanj kod Zvornika, sudi se Goranu Maksimoviću, Ljiljanu Mitroviću, Slavku Periću, Miletu Vujeviću, Vukašinu Draškoviću, Gojku Stevanoviću, Raji Lazareviću i Mići Manojloviću.
Njima je na teret stavljen napad na kolonu koja je iz Teočaka krenula 14. jula 1992. godine. Sudi im se i za sprovođenje i čuvanje 76 civila, od kojih je 67 ubijeno u selu Lokanj.
Prema optužnici, Maksimović je bio komandir Interventne jedinice SJB-a u Ugljeviku, Mitrović njegov zamjenik, dok je Slavko Perić bio komandir Lokanjske čete Zvorničke brigade VRS-a, a ostali optuženi pripadnici ove jedinice.
Svjedok Enes Nakićević bio je s bratom u koloni koja je iz Teočaka išla ka “slobodnim teritorijama” kako bi dobavili hranu i lijekove. U zoru je, kazao je, kolona presječena napola. Veća grupa ljudi je otišla naprijed, a on je s još osam osoba ostao da se skriva.
“Mi smo vidjeli u kotlini ljude kako sjede. Bilo ih je oko 70. Među njima dvije žene i dvoje djece. Neke sam poznavao, među njima je bio moj brat Haris. Nastavili smo se izvlačiti dalje. U jednom trenutku smo čuli dozivanje i pucnjavu. Pitali su ko je, a neko je odgovarao ‘rezervna, četnička policija iz Lokanja’”, izjavio je svjedok.
On je dodao da se njegova grupa uspjela dokopati Vitkovaca. Kasnije su saznali šta se desilo sa zarobljenima. Tijela zarobljenih su dovezena u Teočak u dva navrata. Svjedok je identificirao bratovo tijelo i vidio da ima ranu na potiljku i rupu od metka u glavi.
Obrana Gorana Maksimovića insistirala je da je kolona iz Teočaka formirana kako bi se, osim hrane, donijelo i oružje, što je svjedok negirao. Pitano je i da li je tačno da su kolone prije toga bez problema prolazile drugom rutom te da je ovo bilo prvi put da idu ovim pravcem, što je svjedok potvrdio.
Svjedočenje Enesa Nakićevića bit će nastavljeno 27. juna.
