“Silos” garancija za nestale Bošnjake

Drugog dana svjedočenja, Ferida Nišić je kazala da su članovi porodica nestalih osoba s područja Hadžića tražili sastanak kod svih nadležnih institucija, uvijek ističući isti zahtjev – da se osobe iz “Silosa” ne smiju razmijeniti dok im se njihovi nestali ne dovedu živi ili mrtvi.

Ona je dodala da traga za još deset osoba iz svoje porodice, a da ukupno s tog područja nije pronađeno 88 osoba.

Svjedokinji je prezentovan akt Ratnog predsjedništva općine Hadžići od 1. marta 1993. upućen Predsjedništvu BiH, Državnoj komisiji za razmjenu i drugim institucijama. Ona je potvrdila da se u ovom dokumentu nalaze zahtjevi porodica koji su upućeni na više instance.

“Ovakve odluke kod nas porodica smirivale su tenzije i povremeno nas zadovoljavale (….) Mi smo znali da Ratno predsjedništvo općine ne može realizovati naše zahtjeve bez uključivanja viših instanci”, izjavila je Nišić, dodavši da su članovi porodica i ona sama bili ubijeđeni da su zatvoreni u “Silosu” bili u povlaštenom položaju u odnosu na njihove najmilije.

Napomenula je i da je optuženog Fadila Čovića vidjela na jednom od sastanaka na kome su porodice od nadležnih tražile pomoć, ali da ne zna koja je bila njegova funkcija, osim da je prije rata radio kao policajac.

Nišić je rekla da su, pored njihovih porodica, iste ali radikalnije zahtjeve nadležnim upućivale žene iz istočne Bosne, koje su također bile na tom području kao izbjeglice.

Ova svjedokinja je kazala da joj je poznato da su se osobe iz “Silosa” razmjenjivale na ilegalan način.

Također je navela da joj je poznato da su u “Silosu” bili zatvoreni ljudi s ciljem da ih neka treća lica životno ne ugroze.

Za zločine počinjene na području ove općine, pored Čovića, sudi se Mustafi Đeliloviću, Mirsadu Šabiću, Neziru Kaziću, Bećiru Hujiću, Halidu Čoviću, Šerifu Mešanoviću i Nerminu Kalemberu. Oni su, prema optužnici, bili pripadnici vojne i policijske vlasti, upravnici ili stražari u logorima.

Oni su optuženi za nezakonito zatvaranje, nečovječno postupanje, nanošenje fizičke i duševne patnje te odvođenje zatočenika na prinudni rad.

Na ovom ročištu kao Čovićev svjedok pojavio se Radomir Šušić, koji je rekao da je radio kao predsjednik Komisije za razmjenu ispred Srpske opštine Hadžići.

On je ispričao da je živio u selu Luke kod Tarčina, ali da je od 19. maja 1992. bio u Hadžićima. Njegova porodica ostala je u Lukama, kako je naveo, ali su naknadno razmijenjeni. Dodao je da su komšije u Lukama spasili njegovu majku.

Komisija za razmjenu u kojoj je bio aktivan, kako je pojasnio, ubrzo je napravila spiskove osoba srpske nacionalnosti koje su ostale pod kontrolom Armije, te spiskove Bošnjaka koji su se nalazili u Hadžićima. Prema njegovim riječima, uspostavila se saradnja sa drugom stranom i realizovala se prva razmjena.

“To je trebala biti razmjena ‘50 za 50’, a razmijenili smo deset manje jer su na licu mjesta rekli da neće u razmjenu i da žele da se vrate kući u Pazarić i Tarčin, što su kasnije i učinili”, ispričao je Šušić.

Prema njegovom svjedočenju, pojedine razmjene dešavale su se pod velom tajne i iza leđa općinske komisije.

“Na sjednici Skupštine 9. septembra 1994. diskutovalo se o razmjenama. Naša državna komisija je ljude s druge strane zamajavala informacijama o nestalim, a ljudi nema”, kazao je on.

Dodao je da su dogovor o razmjenama kršili mnogi, a među njima i Dragan Bulajić.

Nastavak suđenja zakazan je za 3. mart.