Autor:
7. Septembra 2015. | 00:00
This post is also available in: English
Svjedokinja Asima Aluk je ispričala da je, zajedno sa djecom i suprugom, “u noći pred Bajram” 1992. godine pobjegla iz mjesta Orašac (općina Bihać) prema mjestu Radolje.
“Došao je komšija po nas i rekao da bježimo… Meci frcaju, a mi bježimo. Ne znam odakle se pucalo… Sav Orašac je krenuo da bježi”, prisjetila se Aluk.
Prema njenom iskazu, noć su proveli u Radolju, a onda je “došlo naređenje da se muškarci skinu do pasa i da se predaju”.
“Vratili smo se u Orašac, u osnovnu školu. Vojska nas je tamo odvela. Škola je bila puna ljudi, muškarce i žene su razdvojili. Dan poslije mene, muža i troje djece su mi pustili, a tri sina su ostala zarobljena. Više ih nisam vidjela… Mahali su mi sa prozora”, ispričala je svjedokinja.
Ona je rekla kako je čula da su joj sinovi iz škole odvedeni u logor Ripač, a da ih je nakon rata pronašla u jami Bezdan.
Tužilaštvo tereti Stanarevića da je, kao vojni policajac Petnaeste bihaćke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije na mjesta Ripač, Ćukovi, Orašac, Klisa i Kulen-Vakuf (općina Bihać), učestvovao u progonu bošnjačkih civila.
Na teret mu je stavljeno da je u junu i julu 1992. godine učestvovao u ubistvu 11 zatočenika iz objekta u Ripaču, koje je s drugim pripadnicima VRS-a odvezao do jame Bezdan.
Svjedok Muharem Hadžić je kazao da je 11. juna 1992. bio napad na Orašac, te da je čuo da je Kninski korpus JNA učestvovao u napadu.
“Vidio sam da je oko šest sati ujutro pala prva granata na jednu kuću… Škola je bila puna naroda, muškaraca, žena, djece. Počele su granate padati i na školu, ne znam ko je ispaljivao… Ljudi su počeli da bježe”, prisjetio se svjedok.
Hadžić je rekao da je pomogao jednoj ženi sa kćerkom od četiri godine, ali su poginule od ispaljene granate, a on je ranjen.
Suđenje će se nastaviti 14. septembra.
