Cayley: Sasušena krv između dasaka bine

Rad u tužilačkom timu u postupku protiv Radislava Krstića u sjećanju mu je ostao kao emocionalno iscrpljujući i zahtjevan, ali napominje da su radili sa zadovoljstvom, jer su zločini bili veoma dobro istraženi.

“Osjećao sam neku krivicu da kažem ‘uradili smo dobar posao’ – zbog žrtava”, govori Cayley u intervjuu za BIRN – Justice Report.

Ovaj Britanac, koji je u Tribunalu radio i na drugim predmetima, navodi da je, kada se pridružio timu na suđenju Krstiću, obišao mjesta masovnih pogubljenja bošnjačkih muškaraca iz Srebrenice.

“Sjećam se odlaska na ekshumaciju u Glogovu. To je bila velika operacija izvlačenja tijela, bio sam šokiran šta sam vidio. Bilo je na stotine tijela u masovnoj grobnici. Išli smo i na mjesta pogubljenja, jer je trebalo da vodimo slučaj i da znamo kako izgledaju”, naglašava Cayley.

Kao posebno brutalno mjesto u pamćenju mu je ostao Dom kulture u Pilici kod Zvornika, gdje je u julu 1995. ubijeno oko 500 ljudi.

“Ušao sam u tu zgradu 1999. sa Jean-Reneom Ruezom. Otišli smo ispod bine i bilo je strašno – sasušena krv koja je tekla između dasaka bine, na kojoj su se nekada održavali koncerti. Ljudi su držani na toj bini i onda su ubijani automatskim puškama. Bilo je očito da su iskrvarili kroz daske. Taj prostor nije otvaran pune četiri godine. Na zidovima su bile rupe od automatskog naoružanja”, prisjeća se Cayley.

Govoreći o sudskom postupku, on navodi da su tužioci morali da dokažu istrebljenje dijela stanovništva i da je na meti bila određena grupa.

“Morate da pokažete da je na meti određena etnička, nacionalna, rasna ili vjerska grupa. To smo imali, svi su bili bosanski muslimani. Moraju biti uništeni svi ili djelimično. Znali smo da nisu svi Bošnjaci iz Bosne bili ubijeni u Srebrenici. Ali vjerovali smo da je bošnjačka populacija Srebrenice, iako čak samo muška, taj dio stanovništva”, objašnjava Cayley.

Prema njegovim riječima, uništavanjem skoro čitave muške zajednice, uništeno je društvo Srebrenice.

“Znali su da će zbog patrijarhalne strukture društva, u kojem su žene u to vrijeme bile uglavnom neobrazovane i oslanjale se na svoje muževe – to uništiti društvo”, kaže Cayley.

On naglašava da je u Srebrenici postojao jasan sistematski oblik ubijanja.

“To je bilo više u Srebrenici nego bilo gdje drugdje u Bosni. Ne kažem da na drugim mjestima nije bilo plana, ali u Srebrenici ste zaista to mogli vidjeti kroz presretnute razgovore, komunikaciju između nadređenih i podređenih u Vojsci Republike Srpske, identifikovanjem grupa zatvorenika na određenim mjestima i organizovanjem da budu odvedeni na lokacije gdje su ubijeni”, navodi Cayley.

On napominje da su važni bili i forenzički dokazi iz grobnica.

“Srbi kažu: ‘To su žrtve iz borbe.’ Ali oni su imali ruke zavezane iza leđa, poveze na očima, ne svi, ali mnogi. Jedan čovjek bio je na nosilima i tako je nađeno njegovo raspadnuto tijelo. Imao je ranu na nozi koja je nastala pucnjem iz vatrenog oružja. On je očito bio muslimanski borac, ali je bio povrijeđeni borac. To nije neko koga ubijate i bacate u masovnu grobnicu”, kaže Cayley. >

Takođe, na mnogim lobanjama su bili tragovi ispaljivanja metka u potiljak.

“To su bila masovna ubistva. Srbi to znaju, naravno da znaju, ali neće da kažu”, kaže Cayley.

Govoreći o dokazivanju genocida u međunarodnom pravu, on objašnjava da suština nije u broju ubijenih.

“U Kambodži imate 1,8 miliona ubijenih ljudi u tri i po godine. To nije genocid, jer nisu ciljani na osnovu nacionalne, etničke, rasne ili vjerske pripadnosti, nego političkih razloga. To nije genocid, možda bi trebao biti, ali sada nije”, kaže Cayley.

Nakon usvajanja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida 1948. godine, pred sudovima za bivšu Jugoslaviju i Ruandu po prvi put je dokazivano ovo djelo. Cayley je osjećao da učestvuje u pionirskom poslu.

“Bio sam veoma mlad, u ranim tridesetim, kad se to dešavalo. Nikad nisam pomislio da bih mogao ovako nešto raditi… Mislim da smo osjećali da smo pioniri”, dodaje Cayley.