Sve manje priznanja krivice

U Tužilaštvu BiH tvrde da nisu promijenili politiku prema sporazumima, te da će i dalje nuditi blaže kazne počiniocima od kojih mogu dobiti korisne informacije, međutim žrtve i stručnjaci imaju podijeljena mišljenja o korisnosti ovih sporazuma.

Od ukupno 103 pravosnažno okončana predmeta ratnih zločina pred Sudom BiH, njih 26 je završeno potpisivanjem sporazuma o priznanju krivice između počinioca i Državnog tužilaštva. Najviše priznanja krivice je bilo u periodu od 2009. do 2011. godine.

Boris Grubešić, glasnogovornik Tužilaštva BiH, kaže da se nije promijenila politika ove institucije, dodajući da će u budućnosti biti sporazuma o priznanju krivice.

“Ranije je bilo zaključivanja sporazumnih priznanja krivnje u različitim fazama postupka, od optuženja pa do sporazuma zaključenih nakon prvostupanjske presude, u žalbenoj fazi predmeta. Međutim, točno je da posljednjih mjeseci nije bilo sporazumnih priznanja, ali vjerovatno će ih biti u budućnosti jer uvijek odbrana nekog od optuženika pregovara ili traži pregovore sa tužiteljima”, kaže Grubešić.

Prema njegovim riječima, sporazumi u predmetima ratnih zločina nisu tako česti kao u drugim krivičnim djelima zbog toga što se radi o teškim zločinima za koje su i zaprijećene strožije kazne.

Grubešić dodaje i da se Tužilaštvo BiH pri zaključivanju sporazuma rukovodi interesima žrtava, te traži adekvatne kazne za optužene.

“Ono što je za Tužiteljstvo BiH najvažnije jeste dobijanje korisnih informacija i svjedočenja. Naročito smo zainteresirani za informacije o tome gdje se nalaze posmrtni ostaci žrtava, za kojima obitelji tragaju već dvije decenije”, kaže Grubešić.

Iako su sporazumi potpisani u 26 predmeta, Amor Mašović iz Instituta za nestale osobe BiH tvrdi da se samo u jednom slučaju došlo do korisne informacije, koja ja dovela do pronalaska posmrtnih ostataka.

“Znam da nas je jedan od sporazuma odveo na mikrolokaciju na kojoj smo pronašli posmrtne ostatke žrtava na Korićanskim stijenama, koje su ubijene 21. augusta 1992. godine. Bio je još jedan pokušaj, gdje smo odvedeni na lokaciju u Višegradu, ali tamo ništa nije nađeno”, kaže Mašović.

Do pronalaska ostataka na planini Vlašić došlo je 2009., kada je bivši pripadnik prijedorske policije Damir Ivanković priznao krivicu za ubistva preko 150 civila, te je osuđen na 14 godina zatvora.

Predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković kaže da je svjestan da u protekle dvije godine nije bilo sporazumnih priznanja krivice i dodaje da nije siguran da li su takvi sporazumi dobro rješenje.

“Nama je jedino značajno da se utvrdi istina i da se sazna istina o stradanju i izvršiocima. Ne moja, vaša i sudska istina, već prava istina”, kaže Mešković.

On dodaje i da je bivšim logorašima značajno ukoliko se pri sporazumima optuženi “iskreno izvini i izrazi kajanje za zločine”.

“Mi pridajemo tome pažnju – može se desiti da je čovjek uradio djelo ili zločin, ali ako je na kraju vidio šta je to uradio i želi da prenese poruku da se ne ponovi, nama to godi da čujemo”, ističe Mešković.

S druge strane, banjalučki sociolog Ivan Šijaković tvrdi da priznanja o krivnji nemaju nikakvu društvenu vrijednost.

“Priznanje nije dio naše kulture. Ono ništa ne znači. Kada ljudi čuju da je neko priznao krivicu, kažu: ‘Pa što je to učinio, ne vrijedi mu sada da se kaje’, ili kažu: ‘Ma, uvijek je bio slabić, mutljavina, problem.’ Druga je stvar u zapadnoj kulturi – tamo je priznanje sastavni dio čina, čovjek koji pravi zločin već je ukalkulisao priznanje kao olakšavajuću okolnost. Ali to je također bezvrijedno”, pojašnjava Šijaković.

Prema Šijakoviću, uzrok smanjenog broja priznanja može biti to da tužioci ne nude dovoljno blage kazne, advokati ne savjetuju klijentima da priznaju krivicu, kao i iskustvo onih koji su priznali krivicu.

Šijaković dodaje da se u budućnosti može očekivati da će biti još sporazumnih priznanja, s obzirom da “čovjek koji je u zatvoru i na sudu samo razmišlja o tome kako da prođe lakše i dobije manju kaznu”.