Njegovanje kulture zaborava umjesto sjećanja

Zagovornici donošenja zakona kao argumente navode potrebu sprečavanja manipuliranja žrtvama u dnevnopolitičke svrhe, ali i obavezu usklađivanja domaćih zakona s međunarodno preuzetim obavezama. Protivnici donošenja zakona navode da u BiH postoji više istina o ratu, potencirajući da je zakon pokušaj političkog manipuliranja događajima iz rata.

Ocjena analitičara je da je BiH zemlja u kojoj je suočavanje s prošlošću političko, a ne civilizacijsko pitanje. Društvo u kojem se njeguje kultura zaborava umjesto kulture sjećanja. Analitičari smatraju da država nema snage da se suoči sa svojom prošlošću i njenim posljedicama, a takvo stanje moglo bi potrajati godinama, pa čak i decenijama.

Sugeriranje genocida

Međunarodni sud pravde (ICJ) je 2007. donio presudu kojom je utvrđeno da je u Srebrenici 1995. godine počinjen genocid. Genocid u Srebrenici i zločini protiv čovječnosti počinjeni na teritoriji BiH utvrđeni su i u konačnim i obavezujućim presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ /ICTY), kao i Suda BiH.

Presude su rezultirale i usvajanjem Rezolucije o Srebrenici u Evropskom parlamentu, koja nije dobila podršku u Parlamentu BiH.

Nakon što je Rezoluciju o Srebrenici usvojio srbijanski parlament u martu 2010. godine, tadašnji premijer a danas predsjednik Republike Srpske (RS) Milorad Dodik zamjerio je Srbiji što je usvojila akt koji, kako je kazao, sugerira genocid.

“RS je, ne pitajući Srbiju, prije pet godina donijela rezoluciju u kojoj smo konstatovali da se u ovom gradiću dogodio masovan zločin. Potom je Međunarodni sud pravde u presudi BiH protiv Srbije zaključio da je riječ o lokalnom genocidu”, kazao je tada Dodik medijima, ističući da će ukoliko neko dođe i ponudi Evropu u zamjenu za priznavanje genocida u Srebrenici, odgovoriti “hvala vam za Evropu”.

U državnom parlamentu, Prijedlog zakona o zabrani negiranja, minimiziranja, opravdanja ili odobravanja holokausta, genocida i zločina protiv čovječnosti upućen je po četvrti put u parlamentarnu proceduru.

Ustavnopravna komisija utvrdila je krajem oktobra usklađenosti ovog prijedloga zakona sa Ustavom i pravnim statusom BiH.

Ipak, Prijedlog zakona neće se još naći pred zastupnicima Zastupničkog doma Parlamenta BiH jer nije dobio “zeleno svjetlo” Zajedničke komisije za ljudska prava oba doma državnog parlamenta.

Zastupnici koji dolaze iz Srpske demokratske stranke (SDS) i Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) već su najavili da neće glasati za ovaj zakon, jer smatraju da još nije vrijeme za to. 

Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH (FBiH) iz drugog puta, krajem septembra, u formi nacrta podržao je dopune Kaznenog zakona kojim se uvodi kažnjavanje negiranja genocida, holokausta, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.

Predlagač Jasmin Duvnjak, zastupnik Stranke demokratske akcije (SDA), tražio je dopunu zakona kojom se propisuje zatvorska kazna za one koji negiraju ove zločine. Međutim, parlamentarna procedura mogla bi potrajati.

Zastupnici HDZ-a 1990 već su najavili da će tokom rasprave tražiti i donošenje odredbe koja se odnosi na zabranu negiranja komunističkih zločina. O usvajanju izmjena i dopuna Kaznenog zakona FBiH oglasili su se zastupnici SDS-a i SNSD-a u oba doma državnog parlamenta i Narodnoj skupštini RS-a, uz ocjene “da je cilj usvajanja ovoga zakona potpirivanje političke krize u BiH”, “pokušaj Sarajeva da nastavi fabrikovati laži o događajima u ratnom periodu”, “pokušaj stvaranja i betoniranja lažne slike o RS-u kao zločinačkoj tvorevini”.

Problem BiH je što se genocidom i općenito žrtvama rata manipulira u dnevnopolitičke svrhe. Srđan Puhalo, socijalni psiholog iz Banje Luke, smatra da je unutar RS-a dominantan politički diskurs da u Srebrenici nije počinjen genocid, bošnjačka javnost preuzima ulogu žrtve, a Hrvate sve to mnogo ne dotiče.

“Otuda vidim sav taj nepošten odnos prema jednoj tako ozbiljnoj stvari koja je od suštinske važnosti za BiH, gdje žrtve i sve što se dešavalo u BiH, pa i u Srebrenici, prosto služi ne da nas opomene, ne da nas upozori, već zarad sticanja nekih političkih poena koji dugoročno ne donose ništa dobro ovoj zemlji i ovim narodima”, rekao je Puhalo.

Ne može u beskraj

U BiH ne postoje elementi izgradnje kulture zajedničkih sjećanja, smatra profesor Mile Lasić sa Sveučilišta u Mostaru, pojašnjavajući da ni jedna zemlja ne može opstati ako do u beskraj njeguje kulturu zaborava.

“Zakon – da, jer se manipuliranje brojevima, uvredljivo nijekanje počinjenih zločina i genocida ne smije tolerirati niti u jednom civiliziranom društvu, ali sam zakon nije dovoljan. Potrebna je promjena paradigme, koja bi obrnula stvari, koja bi istovremeno njegovala sjećanje na žrtve iz, recimo, jednog od naših naroda ili sviju njih istovremeno”, kazao je Lasić.

Političkog konsenzusa o zakonu nema, a teško da će ga skoro i biti, smatra Zarije Seizović, profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

“Dok se Bošnjaci zalažu za donošenje zakona, zvanična Banja Luka doživljava njegovo donošenje kao čin uperen protiv srpskog naroda i RS-a”, kaže Seizović.

Prema njegovim riječima, to je poznati arsenal kojim se želi ustvari reći da genocid nije ni izvršen.

“Postoje presude Međunarodnog suda pravde i MKSJ-a koje govore o genocidu koji je izvršen, potcrtavam izvršen, a nije se desio u BiH. Teško je prognozirati, ali zasigurno dekadu ili više dekada, iz RS-a će se postavljati barijere za donošenje ovakvog zakona”, smatra Seizović.  

To što se dešava u sudovima nije nešto o čemu se govori, o čemu javnost priča, to je nešto što prolazi mimo nas, kaže Srđan Puhalo, predlažući da se priče o zločinima ugrade u obrazovni sistem kako bi se o njima u školi pričalo kao o nečemu što je loše i što se ne bi smjelo ponoviti.

“Vi danas imate ljude koji su osuđeni za ratne zločine, ali nemate svijest da je to loše, već oni se očima jednog naroda doživljavaju kao heroji, a očima drugog naroda kao ratni zločinci”, kaže Puhalo.

BiH je potpisala i ratificirala međunarodne akte kojima se zabranjuje poricanje genocida i drugih zločina.

“Države koje su prihvatile međunarodne akte morale bi s tim uskladiti domaće zakone. Da bi norma međunarodnog prava imala refleksiju na unutarnji pravni sistem, odnosno da bi država mogla kazniti nešto što je međunarodnim pravom zabranjeno, ona mora domaćom normom propisati sankciju”, naglašava profesor Seizović.

Da bi se problem riješio u korijenu, zakonom bi se moralo sankcionirati i poricanje svih žrtava totalitarizma, fašizma, boljševizma, smatra profesor Lasić:“Plediram za jedan kompletan zahvat – za zakon o zabrani nijekanja totalitarističkih žrtava, čime bismo mogli objediniti za sada nepomirljive opcije kada je riječ i o ovome zakonu.”

Bosni i Hercegovini trebaju činjenice i konsenzus da se one prihvate kao nešto o čemu nema daljnje rasprave, kaže Puhalo. Nedorečenosti poput one da je u Jasenovcu ubijeno od 90.000 do 700.000 ljudi, smatra Puhalo, ostavljaju mogućnost za manipulacije poput onih čije smo posljedice osjetili ’90-ih godina.

“Trebaju nam činjenice, a onda možda neke generacije poslije nas interpretiraju te činjenice naučnim metodom koji neće dozvoljavati proizvoljnost i paušalna zaključivanja, a naročito politiku zarad ostvarivanja nekih malih poena”, zaključuje Puhalo.