Vuković i Tomić: Kraj dokaznog postupka Tužilaštva

Piše: Merima Husejnović

Tužilaštvo BiH je, saslušavši 19 svjedoka i jednog vještaka, okončalo šestomjesečno izvođenje dokaza na suđenju Radomiru Vukoviću “Vojvodi” i Zoranu Tomiću “Zgembi”.

Saslušanje prvih svjedoka koji će iskaz dati u korist Odbrane zakazano je za 12. juni.

Optužnica tereti Vukovića i Tomića, bivše pripadnike Drugog odreda Specijalne policije iz Šekovića pri Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske (MUP RS), za genocid počinjen 13. jula 1995. godine, kada je u Zemljoradničkoj zadruzi Kravica, općina Bratunac, ubijeno više od 1.000 muškaraca iz Srebrenice.

“Došlo je između 15 i 17 autobusa sa oko 1.200 Bošnjaka, koji su zatvoreni u hangare. Cijeli taj dan bilo je mirno, zatim se čuo kratki rafal – i onda se izrodio pakao. Zatvorenici u hangaru su nagrnuli i povikali ‘Allahu ekber!’, samo su tjerali da izađu. Srpski vojnici počeli su pucati po njima”, kazao je Luka Marković, upravnik Zadruge Kravica.

Jedan od dvojice koji su preživjeli ovo strijeljanje prisjetio se kako je u hangaru bilo toliko ljudi da, kada bi neko bacio šibicu, ona ne bi pala na pod, već bi se zaustavila nekome na ramenu.

“Kad je zadnji čovjek ušao u magacin, počeo je rafal. Nit’ si znao ko puca, ni šta puca. Pucale su bombe i rafali. Legao sam na beton i čekao sudbinu. Vikali su ljudi da ih spasi neko, ali nije tu bilo humanosti ni pomoći. Ja nisam ni glasa dao”, kazao je preživjeli, zaštićeni svjedok D1.

Prema iskazu D1, nakon pucnjave vojnici su “zdrave” ljude kamionom odvezli u nepoznatom pravcu, dok su ranjenike pobili.

“U neka doba, neko je počeo vikati: ‘Salko, Salko…’ Opsovali su mu tursku majku i ubili ga. Onda je neko govorio: ‘Adila, vode… Adila, vode…’ Nakon toga počeli su kupiti mrtve. Čuo sam kako govore: ‘Mrtve pospite sijenom. Za večeras je dosta. Operite asfalt’”, kazao je D1, koji je 14. jula 1995. godine u toku noći pobjegao s još jednim preživjelim.

Ubistvima muškaraca u Kravici prethodio je, navodi se u optužnici, niz radnji u kojima su 12. i 13. jula 1995. godine učestvovali optuženi, s drugim pripadnicima Drugog odreda.

Prema iskazu Danila Zoljića, bivšeg komandanta posebnih jedinica policije Zvornik, Drugi odred je tada, po nalogu ministra unutrašnjih poslova RS-a, bio pod komandom “taktičke grupe kojom je rukovodio Ljubiša Borovčanin”, sada optužen u Haagu za genocid.

“Toga dana, 12. jula, odlučio sam otići na teren da obiđem jedinice. Zatekao sam ih u blizini Potočara. Borovčanin me je obavijestio da je zadatak pretres sela i pregled objekata kako bi se vidjelo da li ima nekih civila ili naoružanih grupa koje bi napravile incident. Zadržao sam se dok snage nisu izašle na kotu, i vidio sam da nije bilo problema”, kazao je Zoljić.

Optuženi se, između ostalog, terete da su 12. jula 1995. godine učestvovali u pretresu bošnjačkih sela u okolini Potočara, s ciljem pronalaska stanovništva i njegovog sprovođenja u Potočare.

“Došla je naredba da vršimo pretres muslimanskih sela, te da ukoliko nađemo nekoga, da ga sprovedemo do Potočara, gdje je bila komanda UN-a. Nismo nikoga zatekli, tako da nismo ni bili u Potočarima, niti sam saznao ko su ljudi koje drže tamo”, kazao je svjedok Slaviša Žugić, bivši pripadnik Drugog odreda, potvrdivši da su optuženi bili u ovoj jedinici.

Prema navodima optužnice, ali i iskazima brojnih svjedoka Tužilaštva, pripadnici Drugog odreda su potom bili raspoređeni na putu Bratunac – Konjević Polje, u blizini mjesta Sandići, kojim su prolazili kamioni i autobusi s Bošnjacima koji su napuštali Srebrenicu.

“Obezbjeđivali smo putnu komunikaciju koja je morala biti slobodna. Tek smo tog dana, po dolasku, saznali da će se tu kretati autobusi i kamioni koji su prevozili muslimane iz Srebrenice ka Kladnju. Radili smo samo radi obezbjeđenja, a ne da bi neko zaustavio te autobuse, što se nije desilo”, rekao je Mirko Ašćerić.

Munira Subašić je iz Srebrenice izašla u koloni autobusa u kojima su bile većinom žene i djeca. Prema njenom iskazu, autobusi su zaustavljani gdje god su bile kolone, kao i pored “mrtvih i zaklanih tijela koja su bila u jarcima kraj ceste”. Subašić je kazala da su “srpski vojnici” majkama tada govorili: “Vidite svoju djecu zadnji put, svi će biti pobijeni…”

Svjedokinja je u julu 1995. godine bila u Potočarima, zajedno s mužem i sinom Nerminom. Obojica su nestala, a samo je tijelo njenog muža pronađeno i ekshumirano.

“Mog Nerka su odveli. Najviše bih voljela da sam 12. jula 1995. godine umrla, ali živim kako bih došla do pravde, ne samo zbog mene nego i drugih žena”, kazala je Subašić.

Optužba tereti Vukovića i Tomića za učešće u napadima na kolonu Bošnjaka u blizini putne komunikacije Bratunac – Konjević Polje, te u prisiljavanju na predaju “lažnim obećanjima o razmjeni”, a potom i zarobljavanju više hiljada muškaraca 13. jula 1995. godine.

U šumi iznad Sandića, 13. jula 1995. godine probudio se Enver Husić, koji je od 11. jula nastojao ovim putem pobjeći iz Srebrenice sa ocem i bratom.

“Vidjeli smo cestu, ‘plave šljemove’ i Srbe koji su pozivali megafonom na predaju. Govorili su nam ‘svugdje smo okolo’, ili ‘predajte se’, garantovali su nam da se ništa neće loše dogoditi jer su tu snage UN-a. Konačno, odlučili smo da se predamo, uglavnom zbog UNPROFOR-a, a psihički više nismo mogli po šumi”, kazao je Husić.

Nakon spuštanja niz brdo, svjedok je, tvrdi, vidio veliki broj vojnika koji su “pretresali i udarali Bošnjake, tražili novac, zlato ili vrijednosti”.

“Ti vojnici su nas zatim smjestili na livadu – mora da nas je bilo hiljadu na toj ravnici. Vojnici su se ponašali vulgarno, psovali i iživljavali se nad ljudima. Među njima sam vidio ljude s pancirkama i šljemovima UNPROFOR-a. Međutim, to je bio samo mamac za nas, odmah sam shvatio da su to Srbi”, rekao je svjedok.

Husić je kazao da prepoznaje optuženog Zorana Tomića kao osobu koju je 13. jula 1995. godine vidio “na ravnici dok su vršili pretrese, i kasnije, na livadi”.

Ovaj svjedok je uspio pobjeći iz Sandića tako što se sakrio u autobus pun žena koji se zaustavio na putu.

Svjedok Zoro Lukić je kazao da je tokom tog čitavog dana bio smješten na putu skupa sa optuženim Tomićem, te da je “ujutro počela predaja muslimana”, ali “niko iz naše jedinice nije učestvovao u njihovom zarobljavanju ili sprovođenju”. Slično su ponovili i ostali bivši pripadnici Drugog odreda.

“Tu gdje sam ja bio, nije bilo zarobljavanja, odnosno nije bilo zarobljavanja, nego predavanja. Rečeno je da ima gore, na livadi, da se ljudi predaju, ali ja ih nisam vidio”, kazao je u svom svjedočenju Petar Mitrović, koji je pred Sudom BiH nepravosnažno osuđen na 38 godina za genocid u Srebrenici.

Nakon zarobljavanja, smatra Tužilaštvo, optuženi su, u popodnevnim satima istog dana, učestvovali u sprovođenju kolone od oko hiljadu zarobljenih Bošnjaka iz mjesta Sandići u Kravicu, te su, nakon zatvaranja u skladište, usmrtili većinu zarobljenika tako što je Tomić pucao iz automatske puške, a Vuković bacao bombe na njih.

“Sjećam se da je jedan musliman pri dolasku pred hangar oteo policajcu pušku i ubio ga, ali su ga potom razoružali. Kasnije su policajci formirali obruč ispred hangara i počeli pucati, te postavili autobus na ulaz, kako, vjerovatno, ne bi mogli bježati”, kazao je Ilija Nikolić, bivši pripadnik Bratunačke brigade, koji je toga dana bio u Kravici.

U Kravicu je, prema vlastitim riječima, 13. jula došao i Petar Mitrović.

“Vidio sam Oficira i mrtvog čovjeka, za kojeg mi je rekao da je Krsto Dragičević, i vojsku u crnim uniformama. Vidio sam i jedno desetak mrtvih ljudi da leži ispred. To su bili muslimani, ne znam ko ih je ubio. Nisam nikakvu pucnjavu čuo, samo ljudsku priču iz Zadruge. Čulo se da su psovali srpsku majku, četničku, i tako, ta malo oštrija priča…”, kazao je Mitrović.

“Oficir” je Rade Čuturić, nekadašnji zamjenik komandanta Drugog odreda, koji je poginuo u septembru 1995. godine.

U izjavi koju je dao Tužilaštvu tokom istrage, Mitrović je rekao i da je pred hangarom “čuo eksplozije bombi koje su bacali Vojvoda i Čupo”, dok je na ovom suđenju tvrdio da to nije tačno.

Nakon što su ubijanja završena, u Kravicu je došao i Jovan Nikolić, koji je u julu 1995. godine bio direktor Složene zadruge, u čijem je sastavu bila i Kravica.

“U hangaru se vidjelo da ima mrtvih ljudi. Ispred također. Bili su pokriveni slamom. Bilo je to dosta mučno vidjeti”, prisjetio se Nikolić.

Prema iskazima svjedoka, narednog dana, 14. jula, uklonjeni su leševi ispred Kravice, te je čitavo područje očišćeno.

“Stigla je cisterna i oko 16 radnika komunalne službe. Kada su kupili mrtve, utovarivačem su ih bacali na kamion, pa nakon što se kamion napuni, bacali su sijeno da se ne bi snimali leševi”, zaključio je Luka Marković.

U uklanjanju leševa ispred Kravice učestvovao je i svjedok Ostoja Stanojević, nekadašnji vozač u Inžinjerijskoj četi Zvorničke brigade.

“U Kravici je bio utovarivač i četvorica ljudi s gas-maskama su iznosili leševe i stavljali ih u kašiku utovarivača, a onda na moj kamion. Odvezao sam ih u Glogovu, gdje je ispod jedne kuće bila iskopana grobnica. Dva čovjeka s gas-maskama su ih istovarili na kamaru i ostali tu da ih zatrpaju lopatama. Vratio sam se u Kravicu, i ovaj put su mi utovarili manje leševa, jer nije više bilo”, ispričao je svjedok.
Jovan Nikolić je rekao da su toga dana “opštinske vlasti” odlučile da taj prostor očiste, jer je “postojao strah od infekcije”.

“Dovezli su utovarivač i dva-tri kamiona. Vidio sam kako utovaraju leševe na kamione. Nije bilo pokušaja da se prikriju ta tijela. Imao sam informaciju da se tijela prebacuju u Glogovu. Narednog dana su došle dvije cisterne da saperu krv”, ispričao je Nikolić.

Merima Husejnović je novinarka BIRN – Justice Reporta. [email protected] Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.