This post is also available in:
Pero Rendić i Mirko Kobas, svjedoci Odbranâ Željka Mejakića i Duška Kneževića, govorili su o “izuzetno lošoj” hrani koja se dijelila Bošnjacima i Hrvatima u logoru Omarska, te o “skučenoj” medicinskoj pomoći koja je pružana oboljelim logorašima.
“Simo Drljača nam je naredio da idemo u logor Omarska jer su ljudi imali problema sa zarazom. Pri samom ulasku u logor sve mi je nekako izgledalo tiho i mirno, a tu smo vidjeli prljave i začupane ljude. Sjećam se da su prostorije u kojima su bili smješteni jako smrdile”, rekao je Mirko Kobas, koji je kao medicinski tehničar u logor Omarska došao sredinom jula 1992. godine.
Za ubistva, silovanja, mučenja i premlaćivanja zatočenih Bošnjaka i Hrvata tokom 1992. godine u logoru Omarska i Keraterm, Tužilaštvo BiH tereti Željka Mejakića, Momčila Grubana, Dušana Fuštara i Duška Kneževića. Simo Drljača je u to vrijeme bio načelnik Stanice javne bezbjednosti Prijedor, a poginuo je prilikom hapšenja u julu 1997. godine.
“U logoru smo nekim ljudima davali tablete za proljev, a neki su imali vaške, rane i posjekotine. Ne mogu se sjetiti da sam kod nekog vidio ucrvane rane, ali moram istaći da smo pružali sporadičnu pomoć zatočenicima. Nismo se upuštali u njihovo liječenje jer smo, po naredbi Drljače, bili zaduženi za čišćenje prostorija”, rekao je Kobas.
Svjedok je također istakao da su prostorije u kojima su bili zatočeni Bošnjaci i Hrvati “smrdile zbog visokih temperatura i činjenice da se logoraši nisu kupali”.
Pero Rendić, drugi svjedok Odbrane, tvrdi da je bio zaposlen u kuhinji logora Omarska, u kojoj se spremala hrana za “zatočenike, isljednike, te policiju i vojsku”.
“Kada sam stigao u kuhinju, zatekao sam lijepe zalihe hrane, što me je prijatno iznenadilo, ali te su se namirnice ubrzo počele ‘topiti’ jer smo spremali ogroman broj obroka. Prvi zatvorenici u logor Omarska su dovedeni 27. ili 28. maja, i tada su dobili konzerve i hljeb, a istog dana smo im spremali i varivo”, ističe svjedok Rendić.
Prema iskazu ovog svjedoka, logoraši su dobivali dnevno jedan obrok – “kuhani kupus ili krompir”, te su zbog nedostatka brašna hljeb morali rezati “na osam dijelova”.
“Na kvalitet hrane niko nije mogao uticati jer tada zaliha nije bilo. Prije dolaska zatočenika pravili smo od 800 do 1.000 obroka samo za vojsku, a kasnije se taj broj znatno povećao”, istakao je Rendić.
Rendić je pri ulasku u sudnicu mahnuo Željku Mejakiću, za kojeg je rekao da ga poznaje odranije, te je nakon svjedočenja zatražio da se “rukuje sa ljudima jer ih nije dugo vidio”, što Sudsko vijeće nije dozvolilo.
Odbrana Duška Kneževića nije imala pitanja za svjedoke.
Nastavak suđenja je zakazan za utorak, 19. februar 2008.
