Žrtve na koje su svi zaboravili

Bahrija Otanović, Rom iz Srebrenice, u toku rata je u ovom istočnobosanskom gradiću izgubio 33 člana familije. Za njihovo stradanje ni 12 godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma niko nije odgovarao.

“Svi su ubijeni na različite načine. Neki su otišli na vodu i tamo su zaklani”, prisjeća se Bahrija. “Nismo napustili Srebrenicu jer tu smo lijepo živjeli. Mislili smo: ‘Nismo se nikom zamjerili, nismo nikom zlo nanijeli, pa nema potrebe da bježimo.’ Zato je malo ko preživio.”

Od pedeset tri, uglavnom šestočlane, romske porodice koje su živjele u Srebrenici prije rata, danas u ovom gradu nije ostala nijedna.

Ovo nije jedini primjer stradanja Roma za vrijeme rata u BiH i zaborava koji je uslijedio.

Prema skromnim informacijama koje su sakupile rijetke nevladine organizacije koje su se pokušale baviti stradanjima romske populacije, najviše Roma stradalo je na području Prijedora, Kozluka, Doboja, Srebrenice, Bratunca, Vlasenice i Zvornika. Isti izvori govore da ih je najviše protjerano iz Bijeljine.

Zvanične statistike o stradanju Roma ne postoje,kao što ne postoji ni optužnica kojom se tretiraju zločini nad ovim, i dalje najbrojnijim manjinskim narodom na području BiH.

Matias Hellman, predstavnik Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u BiH, kaže da se među optuženim za ratne zločine u BiH niko ne tereti za zločin nad Romima. Stradanje Roma tretira se samo u jednom predmetu koji se odnosi na Kosovo a koji je procesuiran pred MKSJ-om.

Nepouzdani podaci

Mada ne postoje precizni podaci o pripadnicima romske populacije koji žive na teritoriji BiH, nezvanično se smatra da su baš Romi najmnogoljudnija manjinska grupa koja živi u ovoj zemlji.

Prema popisu iz 1991. godine, posljednjem koji je urađen, na teritoriji BiH je živjelo oko 9.000 Roma.

U romskim udruženjima pak kažu da je u BiH do rataživjelo oko 80.000 Roma, ali da su se različito izjašnjavali.

“Zbog straha od posljedica i nesigurnosti, Romi u BiH su se deklarisali kao tadašnji Jugosloveni, Muslimani, Srbi, Hrvati ili neopredijeljeni”, kaže za Justice Report Dervo Sejdić, koordinator Vijeća Roma Federacije BiH.

U Helsinškom komitetu Republike Srpske procjenjuju da na području države danas živi od 50.000 do 60.000 Roma.

U UNHCR-ovoj nacionalnoj studiji o Romima, objavljenoj prošle godine, navodi se da danas u BiH živi između 40.000 i 50.000 Roma.

U istom dokumentu stoji da su prije rata bosanski Romi bili uglavnom Khorakhane, muslimani po vjeroispovijesti, te da su živjeli u predgrađima urbanih dijelova Sarajeva, Tuzle, Mostara, Bijeljine, Zvornika i Brčkog. Manja grupa, Serbaya Kalderasha, pravoslavne vjeroispovijesti, porijeklom iz Rumunije, živjela je na području Banje Luke. Ostale romske zajednice doselile su se prije rata sa Kosova i iz Makedonije.

Iako je većina Roma živjela na području Republike Srpske, danas su uglavnom nastanjeni u Federaciji BiH.

U Vijeću Roma kažu da pretpostavljaju kako je u toku rata iz BiH emigriralo više od jedne trećine pripadnika ove populacije. Većina je, kažu, izbjegla s prostora Republike Srpske s obzirom da su najčešće imali muslimanska imena.

Jedino nešto sveobuhvatnije istraživanje o Romima u toku rata uradio je bosanskohercegovački ogranak Društva za ugrožene narode, u kojem kažu da podaci do kojih su došli nikako nisu cjeloviti.

Ipak, na osnovu istraživanja su zaključili da su Romi zatvarani u koncentracionim logorima formiranim na teritoriji cijele BiH, da su bili izloženi progonima, a žene silovane. Precizne brojke, ali ni procjene, o ovim slučajevima ne postoje.

Prema nalazima Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC), koji je nedavno objavio istraživanje o ljudskim gubicima u proteklom ratu, u BiH je stradalo svega 30 Roma.

Iz ove organizacije objašnjavaju da u bazi imaju podatke o više osoba koje bi mogle biti Romi, ali propisi prilikom određivanja nacionalnosti su strogi, tako da je zvanični broj 30.

Ipak, informacije do kojih je došao Justice Report pokazuju da je stvarna cifra vjerovatno mnogo veća, ali do sada organizacije koje se bave pravima Roma nisu dobile sredstva da urade sveobuhvatno istraživanje o njihovom stradanju u nedavnom ratu.

Stradanje Roma

Kroz intervjue sa predstavnicima romskih organizacija širom BiH Justice Report je došao do podataka da je najviše Roma u toku rata ubijeno u Doboju, zatim kod Bratunca i Bijeljine.

Na osnovu intervjua urađenih prije osam godina kao dio istraživanja Društva za ugrožene narode, može se zaključiti da je kod Doboja (RS) postojao logor u kojem je bilo zatočeno više od 300 Roma.

Šaban Ibraković, predsjednik logoraša Zeničko-dobojskog kantona, kaže da ne zna da li je postojao logor samo za Rome, ali je potvrdio da su Romi, zajedno s Bošnjacima, zatvarani u 14 logora na području Doboja.

“Većina Roma u Doboju bili su imućni ljudi, nastanjeni u dijelu čaršije koji se zvao Šušnjari. Nekoliko ljudi iz paravojne formacije ‘Predini vukovi’ bilo je zaduženo da u logore privodi Rome i Bošnjake”, priča Ibraković.

Ni Savez logoraša BiH nema podatke koliko je Roma prošlo kroz logore formirane na području BiH u periodu od 1992. do 1995.godine.

Prema podacima IDC-a, posmrtni ostaci Roma uglavnom su pronađeni na području općine Prijedor (sjeverozapadna BiH). Društvo za ugrožene narode došlo je do informacije da su u Prijedoru Romi koji su imali bošnjačka imena prisiljavani da ih mijenjaju, a u nekim slučajevima su i pokrštavani.

Belma Zulčić, sekretar bh. sekcije Društva za ugrožene narode, ističe da su u toku istraživanja otkrili da je najviše Roma protjerano sa područja Bijeljine i Banje Luke.

Prema njihovim podacima, u Bijeljini, gdje je do rata egzistirala velika romska zajednica, prve žrtve paravojnih formacija koje je predvodio Željko Ražnatović Arkan bili su Romi.

Zahidin Hamšimović, Rom iz Bijeljine, prema podacima Društva ubijen je na ulici u blizini romskog naselja Šljunkara. To je prvi građanin Bijeljine koji je nastradao u ovom gradu.

“Romi iz Bijeljine uglavnom su protjerani. Prije rata bilo ih je 6.000, a danas ih je svega 2.000. Iako je prvi nastradali građanin bio Rom, poslije njega su, prema mojim informacijama, ubijena još dva”, objašnjava Sadik Pazarac iz Helsinškog komiteta RS-a.

Bahrija Otanović, preživjeli Srebreničanin koji je izgubio 33 člana familije, kaže da još uvijek traga za posmrtnim ostacima petorice rođaka. Prema njegovim informacijama, u Srebrenici su živjele 52 romske porodice, u Dugom Polju 40, Potočarima 30, Bratuncu 130 i Zvorniku 60. Danas na području ovih općina nema Roma.

“Većina ih je stradala. Svi su radili, vodili normalan život. Nisu vidjeli razloga da bježe. Malo je onih pametnih koji supobjegli. Malo…”, s tugom u glasu zaključuje Otanović u razgovoru za Justice Report.

Slična svjedočanstva stoje i u arhivi Društva za ugrožene narode.

“U Srebrenici je 1995. godine masakrirano 70 Roma. Istovremeno, ubistva su se dešavala u romskim naseljima Bjelovac (Bratunac) i Drinjača (14 km od Zvornika). U Potočarima su 1995. godine ubijeni moj sin i brat”, stoji u izjavi svjedoka sa inicijalima B.O.

Najdrastičniji primjer masovnog stradanja Roma jeiz sela Skočić kod Zvornika, gdje su u jednom danu ubijena 32 Roma.

“Svi koji su se pokušali tamo vratiti, napadnuti su”, kaže Indira Bajramović, predsjednica Udruženja Romkinja BiH “Bolja budućnost”. Kaže da je “istinu” o stradanju seljana Skočića ispričao dječak koji je preživio jer se uspio sakriti u šumu.

Fadil Ferhatović, povratnik iz Slovenije, nakon rata je u Tuzli osnovao Udruženje “Skočić” i počeo tražiti svoju familiju.

“Izgubio sam cijelu familiju. Čuo sam da mi je tetka preživjela. Tražim je već godinama…”, kaže Ferhatović, dodajući da je odlučio vlastitim sredstvima raditi na prikupljanju podataka o stradanju svog naroda u BiH.

“Saznao sam da je srpska vojska Romkinje uzimala da kuhaju u Skočiću. Tri naše žene njihovi vojnici su oženili, odveli u Srbiju i promijenili im imena”, tvrdi Fadil.

Kako do istine

Prema podacima do kojih je Justice Report došao, danas u BiH postoje 42 nevladina udruženja koja okupljaju Rome.

Niti jedno od ovih udruženja nema detaljne podatke o stradanjima ili iseljavanjima Roma u toku rata, kao ni o njihovom vojnom angažmanu, mada su neka počela raditi na prikupljanju imena i podataka.

Također, ni istraživanje koje je uradilo Društvo za ugrožene narode nije cjelovito. Belma Zulčić, generalni sekretar Društva, objašnjava da su rezultati nepouzdani jer nisu imali posebno odobrena sredstva za ovo istraživanje.

“Bilo je izuzetno složeno raditi istraživanje. Sada bi bilo još komplikovanije, jer se većina onih koji su imali podatke odselila”, kaže Zulčić.

Dragiša Radić, predsjednik Udruženja Roma Sarajevo, kaže da i njegova organizacija odnedavno radi na popisu boraca i poginulih Roma.

Radić tvrdi da su Romi bili pripadnici sve tri vojske u BiH, odnosno Armije BiH, Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane.

Pri Armiji BiH u Sarajevu formirana je čak i romska jedinica nazvana “Garava brigada”.

Nekadašnji komandant ove brigade Nehro Tahirović nije bio voljan govoriti o ratnom periodu. “Sada je najbolje reći da nisi bio u ratu ovdje”, s gorčinom odbija svaki pokušaj razgovora.

Tek su rijetki demobilisani borci Romi, bez obzira kojoj su vojsci pripadali, uspjeli nakon rata ostvariti svoja prava kao ostali građani BiH.

Na pitanje zbog čega je to tako, Dervo Sejdić, koordinator Vijeća Roma Federacije BiH, odgovara: “Zbog diskriminacije.”

“Postojala je i prije rata, i u ratu i sada. U ratu smo zbog toga formirali humanitarnu organizaciju ‘Braća Romi’, 1994.godine. Dešavalo se da Romi odu u neku od humanitarnih nacionalnih organizacijai traže pomoć, a oni ih odbiju riječima ‘niste Bošnjaci, Hrvati ili Srbi’. Ukoliko bi i dobili nešto, bilo je to značajno manje nego drugima – mrvice”, dodaje Sejdić.

Demobilisani borci pak kažu da njihove zahtjeve za ostvarivanje prava vlasti najčešće odbijaju uz komentar – “nepotpuna dokumentacija”.

Romi koji su ostali živjeti u BiH i koji danas pokušavaju ustanoviti podatke o svojim sunarodnjacima i onome što se dešavalo u ratu, kažu da namjeravaju ostati u BiH bez obzira na probleme s kojima se svakodnevno suočavaju.

“Za nas stalno govore kako nemamo domovinu, a to nije tačno. Bosna i Hercegovina je naša domovina, samo mi njene entitete ne vidimo jer ih za nas i nema”, objašnjava Dervo Sejdić.

Saida Mustajbegović je saradnica BIRN – Justice Reporta.