Smrt Ratka Mladića Mirsadi Malagić neće vratiti supruga Salku, niti sinove Elvira i Admira koje je posljednji put vidjela u Potočarima u julu 1995. godine. Mlađi sin imao je 15 godina kada ga je zadnji put zagrlila.
”On je jednom umro, a vjerujte, ja ne znam koji mi je put”, govori Malagić za Detektor. Dodaje kako je godine od genocida provela u čekanju, traženju posmrtnih ostataka i svjedočenju.
Ona je prvi put susret sa ratnim zločincem koji je preminuo 27. augusta u pritvorskoj jedinici u Haagu imala u Potočarima kada se obratio masi okupljenoj u nadi da će pronaći spas u bazi UNPROFOR-a. Mladić je tada narodu u strahu obećao sigurnost. Ta slika Mirsadi će se godinama kasnije vratiti u sudnici Haškog tribunala kada ga je ugledala na optuženičkoj klupi.
”Ne mogu ja vama prenijeti taj osjećaj, kako se čovjek osjeća kad vidi njega. Vrati mu se sva slika u Potočarima, vrati se slika rata, vrati se slika vašeg djeteta“, opisuje.
Teško se odlučila doći tada u sudnicu, ali znala je da mora govoriti istinu. Nekoliko mjeseci nakon genocida porodila se i rodila kćer koja je imala zdravstvene tegobe. U njoj je kaže, godinama vladao haos, ali se odlučila da sudu podijeli svoje sjećanje.
”I kad vidite kako on pored sebe ima obezbjeđenje da ga čuva, advokata koji ga brani, a znate šta je uradio… morate se svim silama potruditi da kažete i da se prisjetite svake sitnice. I vi niste ništa imali ništa u Potočarima, čekali ste svaki čas kad ćete biti ubijeni, zaklani, kad će vam odvesti dijete“, opisuje kako se osjećala u sudnici Mirsada svjedočeći protiv Mladića.
Mirsada Malagić tokom svjedočenja u Haagu. Foto: MMKS
Ona je svoj iskaz dala i protiv drugih haških osuđenika. Kaže svima im je jedno bilo zajedničko, bojali su se istine. A ona, zapamtila je izgled svakog autobusa, kamiona, mjesta, ljudi koje je vidjela. Jer upravo su detalji bili ono što je njeno svjedočenje činilo važnim.
”Vidjela sam šestero djece koja su u njivu kukuruza poredana, sve poklana”, prisjeća se očima punih suza.
Danas, kada govori o smrti Ratka Mladića, Mirsada ne govori o pobjedi. Ne raduje se. Za nju smrt čovjeka koji je osuđen za zločine ne može biti ravna životima onih koji nisu dočekali starost.
”Ne radujem se ničijoj smrti. Smrt je nešto prirodno”, kaže Mirsada, kao i da se boji opasnosti koja dolazi veličanjem njegovog imena nakon smrti.
”Opasno je ovo što se dešava poslije njega, poslije njegove ideologije. Moje mrtve neće niko povrati“, strahuje Mirsada, kao i od šutnje institucija.
Mladić je u junu 2021. godine pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, progone Bošnjaka i Hrvata, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce. Oslobođen je po prvoj tački optužnice za genocid u pet opština – Prijedoru, Sanskom Mostu, Kotor-Varoši, Foči i Vlasenici.
Kćerka operisana bez anestezije
Fatima Pita četiri je puta svjedočila o snajperskom djelovanju u Sarajevu. Svaki put iznova vraćala se na najteži trenutak svog života, dan kada je njena trogodišnja kćerka Anisa ranjena u naselju Širokača.
Kako je opisala, Anisa je ulazila s drugaricom u kuću.
”Ona je izuvala tene, ja je učila da šnjira tene, a ona pošla s drugaricom u kuću. On je nju pucao u glavu, ali kako se sagnula da veže tene, ranio je u preponu“, prisjeća se Pita.
Anisa je preživjela i danas živi van BiH. Njena majka se u razgovoru za Detektor prisjetila i kako je tokom svjedočenja na suđenju Stanislavu Galiću, koji je osuđen također na doživotnu kaznu zatvora za terorisanje građana Sarajeva, zaboljelo kada je čula da govore da laže. Reagovala je emotivno, a svoje svjedočenje kasnije je ponovila i na suđenju Ratku Mladiću.
Nakon što je podijelila istinu, ostala je tišina kako kaže, u kojoj se niko ne pita kako danas žive oni koji su preživjeli ratne rane.
”Nikad u životu se nisam žalila na svoju državu, što niko žrtve ne prizna, što nikad niko nije upitao za nju… Ljuta sam, ali opet volim svoju državu“, rekla je.
Slične emocije izazivali su i zahtjevi da se Mladić pusti na liječenje u Srbiju. To joj je vratilo slike ranjavanja kćerke, neljudskih uslova u kojima je operisana i u kojima su živjeli u Sarajevu pod opsadom.
”Kako će se liječiti? Moje dijete, gladna, nije imala sedam, osam kila. Dijete se rodi od četiri kile, a ona ima sedam, osam kila, još pogođena. A daj mu liječenje… Mi nismo imali anestezije, moje dijete se na živo operisalo“, govori Pita.
Svjedočenje kao lična i profesionalna odgovornost
Nekadašnji vođa tima istražitelja Centra službi bezbjednosti (CSB) Sarajevo, Dragan Mioković u ratnom Sarajevu dokumentovao je mjesta na kojima su ubijani i ranjavani civili.
”Četiri puta sam ulazio u tu sudnicu i svaki put tu su bili, kako mi to u slengu kažemo, kapitalci. Meni je ta sudnica uvijek mirisala na pravdu“, kaže Mioković koji je svjedočio u Mladićevom predmetu.
”Zahvalan sam sudbini na prilici da dva dana gledam tog čovjeka u oči i da svjedočim istinu“, kaže.
Dok je sjedio na stolici za svjedoke od Mladića su ga dijelila dva monitora, sudsko vijeće, tužilac i branilac.
”Vidim ga savršeno dobro“, prisjeća se. Pored njega stajao je policajac koji ga je čuvao, kaže i dodaje da je njegov iskaz ”kamenčićem u mozaiku dokaza“ koji će ostati zapisan dok je svijeta i civilizacije.
Mioković danas svjedočenje doživljava prije svega kao profesionalnu obavezu. Ali iza te profesionalne distance postojalo je nešto lično. Tokom rata njegova porodica bila je u Sarajevu. Dvije male kćerke, sestra sa kćerkom, otac i majka. I on se, kao i mnogi drugi građani grada pod opsadom, bojao.
Jedno pitanje bilo je, pojašnjava, bilo jače od straha. Razmišljao je da li su počinioci nosili njegovo ime kada je radio uviđaje.
”Pazite, možda ih je ubio neki Dragan. Nije to svejedno”, rekao je.
Na skupu “Srpska te zove” istaknute slike Ratka Mladića. Arhiva: Detektor
Prisjetio se jednog događaja koji mu je ostao posebno urezan, u unakrsnom ispitivanju Mladićeve Odbrane. Mioković se našao pred pitanjem koje nije bilo o mjestu eksplozije, pravcu pucanja ili dokumentaciji koju je sačinio tokom rata. Bilo je o njemu.
Advokat ga je suočio sa dokumentima koji su pokazivali različita nacionalna izjašnjavanja kroz godine. Na jednom je bio Jugosloven. Na drugom Bosanac. Na trećem Srbin.
Odgovorio je pričom o svojoj porodici i zemlji u kojoj je odrastao. Rodili su ga Dušan i Ljiljana, koji su se izjašnjavali kao Srbi. On se u Jugoslaviji osjećao kao Jugosloven. Rat i Mladić su, kaže, srušili sve u šta je vjerovao.
”Kad je to uradio, meni je ostala samo Bosna i ja sam se onda izjašnjavao kao Bosanac”, prisjeća se odgovora.
Kasnije, kada je u svojoj zemlji ponovo osjetio pritisak da objašnjava ko je i gdje pripada i ne želeći biti ‘ostali’, vratio se onome što je naslijedio od svojih roditelja. I upravo to pitanje, kaže danas, nije ostalo u Hagu. Ostalo je u Sarajevu.
”Ni tad ni sad ne razumijem čime moje prijeratno jugoslovenstvo potire moje bosanstvo i čime to moje današnje srpstvo je laž u odnosu na prethodno jugoslovenstvo i bosanstvo”, rekao je.
Danas dok gleda slavljenje Mladićevog imena širom BiH, vjeruje da ljudi u Bosni i Hercegovini znaju šta se dogodilo, ali da su dobili različite interpretacije. Za mlade koji žele razumjeti rat predlaže jednostavan početak – upravo svjedočenja i sudske presude. Čitati ih, poručuje, vlastitim očima i pokušati razumjeti ono što u njima piše.
