Prije rata, kaže Šarančić, mještani njegovog sela Čanje živjeli su jedni uz druge, bez obzira na nacionalnost.
“Kuće se pravile, štale se pravile. Išli naši, kumovali zajedno, šišali djecu. Sve je to tako bilo do samog napada”, prisjeća se Šarančić.
Prema njegovom mišljenju, za tadašnju situaciju na području nevesinjske opštine je ključno formiranje srpske paravojne formacije “Karađorđe”, poslije čega je podijeljeno oružje lokalnom srpskom stanovništvu. Onda su, kaže, počele pucnjave. Preko dana je, tvrdi, sve bilo uredu, dok bi se navečer pucalo po selu.
Prema njegovom svjedočenju, više od polovine stanovništva napustilo je Čanje prije napada. Oni koji su otišli 15. juna 1992. uspjeli su se spasiti, dok su preostali pokušavali pronaći način da izađu iz okruženja. Šarančić i njegova porodica bili su među onima koji su ostali. Zarobljeni su navečer 17. juna.
Muškarci su, prema njegovim riječima, odvojeni od žena i odvedeni u kinosalu Doma kulture u Nevesinju, dok su žene prebačene u “Alatnicu”. Među njima je bila i Šarančićeva supruga, tada u petom mjesecu trudnoće. Bio je to posljednji put da ju je vidio.
“Nisam vjerovao da ću se ja izvući, ali sam vjerovao da žene neće dirati”, priča Šarančić.
Kasnije mu je sestra ispričala da su u “Alatnici” prozvali Mušanovu suprugu i rekli da je vode. Mušanova majka je ustala i rekla da je ostave, ali su ih onda skupa odveli. Šarančić kaže da vjeruje da njegovu majku možda ne bi ni odveli da nije pokušala zaštititi njegovu suprugu.
Nevesinje. Foto: Detektor
Dok su žene odvedene u “Alatnicu”, muškarci su sprovedeni u kinosalu Doma kulture u Nevesinju. Šarančić se prisjeća da su na zidovima zatekli tragove krvi ljudi koji su prije njih dovedeni i pretučeni, a među stvarima koje su pronašli bile su i brojne lične karte. Po tome su zaključili da su u sali prije njih boravili drugi zarobljenici, a pretpostavljaju da su to bili mještani Žulja, sela koje je napadnuto istog dana.
U kinosali su, prema njegovom svjedočenju, fizički maltretirani. Kasnije su ih povezali i ukrcali u vojno vozilo, kojim su prebačeni u Bileću. Zlostavljanje se nastavilo i tokom puta.
“Kada smo dovedeni u Bileću, onda je maltretiranje trajalo čitavu noć. Izbacivali su nas, udarali kundacima, nogama, nema čime nisu. Svi smo krvavi bili”, prisjeća se Šarančić.
U kasarni “Moša Pijade” uslovi su, prema njegovom svjedočenju, bili izuzetno teški. Hrana je bila oskudna, a i kada bi im donosili obroke, oni su često bili vreli i morali su ih pojesti u kratkom vremenu.
“Jedna šnita i nešto kao graha ili bilo čega. Morali smo vrelo da jedemo, tako da ti izgori i nepce. Ako ne pojedeš, onda slijedi maltretiranje”, govori Šarančić.
Prisjeća se i žena koje su im se predstavljale kao medicinsko osoblje. Međutim, tvrdi, zatočenici koji bi im se požalili na zdravstvene probleme, kasnije bi bili premlaćeni. U kasarnu je, prema njegovom svjedočenju, dovedena i jedna Hrvatica, koju su vojnici tjerali da ima seksualne odnose sa zatočenicima. Šarančić je to odbio, nakon čega je, kaže, pretučen.
U Bileći je proveo dva mjeseca, a nakon izlaska iz zatočeništva saznao je za stradanje članova svoje porodice. Njegova supruga i majka su ubijene, dok su mu se otac, brat i sestra uspjeli spasiti. Posmrtne ostatke supruge Sabire pronašao je u mjestu Grebak iznad Nevesinja. Nakon što je DNK analizom potvrđeno da se radi o Sabiri Šarančić, sahranjena je u Sutini kod Mostara.
Majku do danas nije pronašao.
Uprkos brojnim svjedočenjima i godinama provedenim u potrazi za pravdom, Šarančić smatra da je za Nevesinje procesuiran mali broj odgovornih, pogotovo ako se u obzir uzme obim počinjenih zločina.
Svjedočio je u predmetima za zločine počinjene u Nevesinju koji su vođeni pred Sudom Bosne i Hercegovine, te je u jednom od njih nekadašnji načelnik trebinjskog Centra službi bezbjednosti Krsto Savić pravomoćno osuđen na 17 godina zatvora.
Bivši pripadnici Vojske Republike Srpske Boris Bošnjak, Miodrag Grubačić i Ilija Đajić su osuđeni na ukupno 12 i po godina zatvora zbog nečovječnog postupanja prema civilima zatočenim u kasarni “Moše Pijade” u Bileći.
Prema Detektorovoj Bazi sudski utvrđenih činjenica, u okviru kasarne je Jugoslovenska narodna armija krajem 1991. formirala vojni zatvor, koji je kasnije dobio namjenu zatočeničkog logora, kroz koji je od maja pa do 18. augusta 1992. prošao veliki broj zatočenih lica, u najvećoj mjeri civila nesrpske nacionalnosti s područja Mostara, Nevesinja, Gacka i Stoca.
