U mezarju u Potočarima godinama je bilo prazno mjesto pored mezara Džemaila Jusića. Bilo je namijenjeno njegovom najmlađem bratu Senadu, koji je imao samo 20 godina kada je ubijen u genocidu u Srebrenici. Više od tri decenije to mjesto bilo je simbol nade i obećanja koje je Zirafeta Jusić dala njihovoj majci Mehidi.
“Samo je mene molila: ‘Snaho, ako nađu i jednu koščicu, nemoj odustati. Ukopaj je, samo da im se zna gdje im je mezar’“, prisjeća se Zirafeta u razgovoru za Detektor.
Majka Mehida nije dočekala da bude pronađen njen mlađi sin, umrla je 2002. godine. Devet godina kasnije, pronađeni su posmrtni ostaci njenog starijeg sina Džemaila, koji je ukopan u Potočarima. Senadova sudbina ostala je nepoznata još godinama.
O njegovim posljednjim trenucima Zirafeta je saznala od rođaka koji je preživio Marš smrti.
“Bio je s njim u grupi. Na Kameničkom brdu upali su u zasjedu, prsa u prsa. Rekao mi je da je Senad ubijen nožem“, govori Zirafeta tihim glasom.
Više od trideset godina živjela je između nade i neizvjesnosti. Redovno je provjeravala ima li novih informacija, čekajući poziv koji je istovremeno priželjkivala i od kojeg je strahovala.
Dok govori o Senadu, glas joj podrhtava. Imala je tek nekoliko godina više od Senada kada se udala za njegovog brata Džemaila. Senad je tada imao pet godina. Zajedno su živjeli u porodičnoj kući u selu Dedići, gdje ga je gledala kako odrasta.
“Bio je dijete samo za poželjeti. Završio je osnovnu školu, upisao hemijsku školu u Srebrenici, ali rat je sve prekinuo. Bio je insan samo takav“, kaže Zirafeta
Porodica je 1993. godine bila primorana napustiti Dediće i skloniti se u Slapoviće. Dvije godine kasnije, kada je počeo zadnji napad na Zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija (UN), putevi su im se zauvijek razdvojili.
Zirafeta, Senadova majka i sestra krenule su prema bazi UN-a u Potočarima, dok su Džemail i Senad otišli prema šumi, zajedno s hiljadama muškaraca i dječaka koji su pokušavali doći do teritorije pod kontrolom Armije RBiH. To je bio posljednji put da ih je Zirafeta vidjela.
“Nije ništa rekao. Samo smo se zagrlili i plakali“, prisjeća se.
Senad Jusić će biti ukupan pored svog brata Džemaila. Foto: Detektor
Nakon što je Džemail ukopan, pored njegovog mezara ostavljeno je mjesto za Senada. Godinama su prolazili pored njega, nadajući se da će jednog dana imati kome proučiti Fatihu.
“Uvijek smo govorili: ‘Hoće li se pronaći bar nešto, samo da se zna da ima svoj nišan'“, kaže Zirafeta.
Senadovi posmrtni ostaci pronađeni su na Kameničkom brdu, ali nisu kompletirani. Ipak, za porodicu je i taj pronalazak donio dugo čekani mir.
“Koliko mi je teško zbog svega, toliko mi je i drago. Znam gdje će mu duša naći smiraj. Gdje će biti spuštene te koščice koje su pronađene, da znamo gdje ćemo doći. Da se duša jednom smiri”, kaže.
Prema podacima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, Senad je ubijen u julu 1995. godine na području Bratunca, a njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2022. godine na lokalitetu Kameničko brdo i bit će ukopani sutra s još devet žrtava genocida.
Najstarija žrtva koja će biti ukopana je Ramo Dautović, rođen 1939. godine. On je nestao na području Zvornika, a njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2001. godine nakon otkrivanja masovne grobnice Kamenica – Čančari. I on će biti ukopan uz svoga brata Jusu.
Iz Instituta pojašnjavaju da se u Podrinje identifikacionom projektu nalaze se posmrtni ostaci još deset identifikovanih žrtava za koje porodice još nisu dale saglasnost za ukop, kao i tijela 36 žrtava koje su zvanično identifikovane DNK metodom, ali porodice još uvijek nisu pristupile onoj zvaničnoj identifikaciji.
“Razlog zbog kojeg se porodice još uvijek ne odlučuju na zvaničnu identifikaciju i ukop je uglavnom nekompletnost skeleta žrtava koje su pronađene i do sada identifikovane. Mnogi od njih biraju čekati otvaranje novih grobnica, u bolnoj nadi da će pronaći barem još jednu kost i ukopati kompletnija tijela svojih najmilijih”, navode iz Instituta.
Nastavljaju potragu za 900 žrtava genocida, kao i za preostalim žrtvama čiji posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.
