Kada govorimo o genocidu u i oko Srebrenice, događajima i procesima koji su mu prethodili, govorimo o iskustvu koje je odredilo moj život, život moje porodice, život moje zajednice i naposljetku historiju moje zemlje. Ali ono što mi je oduvijek bilo jednako važno jeste činjenica da genocid nije samo moja lična trauma. Ne postoje tople ljudske priče o genocidu.
Srebrenica je kolektivna trauma, prije svega Bošnjaka. Integrirati takva iskustva u vlastitu historiju je izazov koji ne završava, ali počinje sa činjenicama. Zato je ključno da temelj svakog učenja o genocidu budu činjenice, sudski utvrđene, nakon godina opsežne i obimne istrage, desetina ili stotina godina pravosudnih postupaka pred međunarodnim i bosanskohercegovačkim sudovima. Samo tako se stvara razlika između istine i propagande, između historije i manipulacije, između prava na sjećanje i pokušaja da se sjećanje izbriše.
U mom životu i radu ova istina ima tri dimenzije – ona mi pripada kao preživjelom i direktoru Memorijalnog centra Srebrenica, pripada mi kao nastavniku, autoru i istraživaču, i pripada mi kao ocu, čovjeku koji mora misliti na budućnost vlastite djece u vlastitoj zemlji.
Preživio sam ono što ne bi trebao preživjeti nijedan čovjek. Nosim uspomene na one kojih više nema, na vlastite najbliže, i osjećaj da sam preživio ondje gdje su hiljade drugih ubijeni. To iskustvo je neizbrisivo i uvijek će biti dio mene. Međutim, moj posao kao direktora Memorijalnog centra zahtijevao je da pronađem način kako da se lična bol pretvori u instituciju sjećanja.
Emir Suljagić u spomen sobi u Memorijalnom centru Srebrenica. Foto: Memorijalni centar Srebrenica
Da bi Memorijalni centar bio mjesto istine, on ne može počivati samo na svjedočenju preživjelih, koliko god ona bila snažna. Naša svjedočanstva moraju biti potkrijepljena i zaštićena činjenicama, dokumentima, audio i video materijalima koji su korišteni u postupku krivičnog gonjenja nekih od najistaknutijih učesnika zajedničkog zločinačkog poduhvata na čelu sa vojnim i političkim rukovodstvom Republike Srpske – Ratkom Mladićem i Radovanom Karadžićem. Činjenice, utvrđene ili proizašle iz suđenja, temelj su našeg narativa.
Za mene to znači da moja trauma nije samo privatna priča koja se može osporiti ili relativizirati. Ona je dio historije koja je dobila pravnu i institucionalnu potvrdu.
Kada neko kaže da se genocid nije dogodio, ja mogu odgovoriti ne samo vlastitim sjećanjem nego i neoborivim činjenicama: datumima, brojevima, presudama, imenima počinilaca i žrtava. Ta razlika je presudna, jer zbog toga istina ne zavisi od političkih okolnosti ili od snage negatorske propagande, nego od pravnog poretka koji je uspostavljen nakon najvećih zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Memorijalni centar Srebrenica je danas i muzej, i arhiv, i istraživački institut. Naš rad se temelji na činjenicama jer je to i garancija da će naše sjećanje preživjeti duže od nas samih.
Prije nego što sam postao direktor Memorijalnog centra, bio sam predavač. Radio sam s mladim ljudima koji nisu imali nikakvo direktno iskustvo rata. Njihova pitanja su uvijek bila jednostavna, ali suštinska: “Šta se dogodilo?” i “Zašto?”. U tim trenucima sam shvatio da moje sjećanje, koliko god bilo snažno, nije dovoljno da im dam odgovor koji će oni moći nositi dalje u svoj život. Potrebne su im bile činjenice koje su provjerene, dokumentirane, analizirane i presuđene.
Kao autor i istraživač, znam koliko je tanka linija između sjećanja i historije. Sjećanje je živo, lično i emotivno. Historija nije samo ono što ostaje zapisano, ono što se može prenijeti budućim generacijama. Činjenice su ono što u historiji daje glas onima koji drugog i drugačijeg glasa inače ne bi imali. Činjenice onemogućuju historijsko ušutkivanje preživjelih. Činjenice predstavljaju most između sjećanja i historije. Činjenice omogućavaju da se moje sjećanje ugradi u širu sliku, u narativ koji je univerzalno prepoznat i zaštićen.
Činjenice o genocidu u Srebrenici iz Baze sudski utvrđenih činjenica BIRN-a BiH. Izvor: BIRN BiH
Učim mlade ljude da kritički misle, da ne vjeruju slijepo propagandi, da razlikuju mišljenje od činjenice. U tom kontekstu, genocid u i oko Srebrenice postaje primjer kako svijet može – makar i djelimično – odgovoriti na zločin, i kako znanje može pobijediti laž. Bez sudski utvrđenih činjenica, mi bismo ostali taoci beskonačnih rasprava u kojima bi negatori uvijek imali prostora da umanje ili relativiziraju istinu.
Za mene kao nekoga ko se bavi znanjem, to je neprihvatljivo. Istina o genocidu ne smije biti predmet “debate”. Ona je pravna i historijska činjenica, i upravo zbog toga o njoj treba učiti na osnovu činjenica. Najpouzdanije koje imamo su one utvrđene na sudu. To ne znači da nema prostora za interpretaciju i za različite naučne pristupe. Ali temelj ostaje neupitan. To je kao kod prirodnih zakona – možemo ih tumačiti, ali ih ne možemo negirati.
Na kraju, možda je najvažnija dimenzija ona lična i intimna – ja sam otac. Moja djeca će ići u škole ovdje, u zemlji u kojoj su njihovi djedovi, njihova najbliža rodbina koju nikad neće upoznati, ubijani i ubijeni samo zato što su bili Bošnjaci. Oni će učiti historiju, ali će živjeti i u društvu u kojem se ta historija negira, u kojem se zločinci slave kao heroji, u kojem se genocid relativizira i prešućuje.
Kao otac, dugujem im istinu koja je zaštićena i neupitna. Ne želim da jednog dana moja djeca, kada spomenu genocid, dožive da im neko kaže da se to “nije dogodilo”. Ne želim da njihovo znanje zavisi od političke moći ili volje trenutnih negatora. Želim da u rukama i na raspolaganju imaju dokumente, presude i činjenice koje niko ne može osporiti.
Mezarje Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari. Foto: Detektor
Odrastati u društvu koje negira tvoju bol znači stalno se boriti za pravo i priliku da kreneš naprijed. Svi smo to u jednom trenutku morali da uradimo. To je bio i dio borbe. Da bi bili u stanju da se borimo i zagovaramo istinu, morali smo se prvo suočiti s njom. To sam osjetio na vlastitoj koži. Ne želim da moja djeca prolaze kroz isto. Ako ih naučimo da genocid nije pitanje mišljenja nego pitanje činjenice, ako ih naučimo da je istina dokazana i zapisana, tada ćemo im dati barem jedan komad stabilnog tla pod nogama u svijetu koji je često nepravedan i neizvjestan.
Činjenice nisu samo pravni dokumenti – one su štit za buduće generacije. One su garancija da će moja djeca moći reći: “Ovo se dogodilo, i evo dokaza”. To je minimalna pravda koju im možemo ostaviti. Bez činjenica, ostali bismo zarobljeni u prostoru u kojem negatori imaju jednaku riječ kao i preživjeli, u kojem se zločin može pretvoriti u “kontroverzu”, a historija u propagandu.
Sjećanje bez činjenica je ranjivo. Činjenice bez sjećanja su hladne. Samo zajedno one čine istinu koja može trajati. Zato je važno da se o genocidu uči na osnovu činjenica – jer jedino tako osiguravamo da istina preživi nas, da sjećanje dobije univerzalnu težinu, i da naša djeca odrastaju u svijetu u kojem je Srebrenica uklesana u međunarodnu svijest.