Nekoliko ljudi, lisicama vezanih za sajlu, dovode se do posebnog vagona za prevoz zatvorenika. Natovareni vrećama, teško se kreću, privlačeći pažnju prolaznika. Putovanje od Krima do Krasnodara traje otprilike 48 sati.
U Krasnodaru ostaju nekoliko dana. Politički zatvorenici odvode se u privremeni pritvor i smještaju u ćeliju bez osnovnih uslova za život. Koristeći svoje torbe kao jastuke, pokušavaju zaspati i skupiti snagu prije nego što nastave nesigurno putovanje. Odatle se zatvorenici premještaju u razne istražne pritvorske centre i kažnjeničke kolonije.
Ovaj opis ilustruje uobičajeno iskustvo krimskih političkih zatvorenika. I krimski Tatari, kao autohtono stanovništvo tog poluostrva, i etnički Ukrajinci su na meti Rusije iz političkih razloga, prisilno se uklanjaju sa Krima i premještaju. Kako navode iz Ureda ukrajinskog predsjednika, na Krimu se trenutno drži 218 političkih zatvorenika, a 159 ih je već prevezeno s poluostrva.
Krimski novinar Amet Suleymanov odveden je u pritvor kao politički zatvorenik, uprkos invaliditetu i hroničnoj bolesti srca. U augusta 2023. premješten je iz krimskog istražnog pritvora.
“Prema pričama mog muža, prošao je kroz oko sedam gradova. To su bile različite tranzitne tačke. [Proveo je] dva dana na nekim mjestima, a na nekim dvije sedmice – u Krasnodaru, Ust-Labinsku, čak i u Mordoviji. Zdravi ljudi su se mučili tokom premještanja, a Amet je, s njegovim hroničnim bolestima, naročito teško podnio premještanje”, rekla je njegova supruga Lilya Lumanova.
Roman Martynovsky, advokat koji je napustio Krim prije nekoliko godina, sada radi kao vodeći stručnjak u Regionalnom centru za ljudska prava u Ukrajini.
On premještanje političkih zatvorenika u Rusiju vidi kao ratni zločin.
“S pravnog stanovišta, prije svega govorimo o kršenju međunarodnog humanitarnog prava“, objašnjava Martynovsky, govoreći da su Četvrtom ženevskom konvencijom takve deportacije zabranjene.
Prema ukrajinskom Centru za ljudska prava ZMINA, ukrajinski civili bi kaznu trebali odslužiti na okupiranoj teritoriji.
“Rusija ni pod kojim okolnostima ne smije deportovati naše građane kako bi izdržavali kazne u kažnjeničkim kolonijama, istražnim pritvorima ili zatvorima na ruskoj teritoriji”, kaže Victoria Nesterenko, voditeljica projekta u ZMINA-i.
Sistematski i dugoročni rad ZMINA-e na dokumentovanju kršenja ljudskih prava na Krimu privukao je pažnju Ureda ruskog glavnog tužitelja koji je tu ukrajinsku organizaciju označio kao “nepoželjnu” i optužio aktiviste za “diskreditaciju unutrašnje i vanjske politike Rusije”.
“Rusija je kršila ljudska prava i norme međunarodnog humanitarnog prava tokom cijele decenije okupacije Krima. Prisilno premještanje nezakonito osuđenih ukrajinskih državljana s okupiranih teritorija može se smatrati prisilnom deportacijom”, dodaje Nesterenko.
Ured ukrajinskog predsjednika na Krimu, sa sjedištem u Kijevu, također se poziva na Ženevsku konvenciju koja u odnosu na zaštitu žrtava međunarodnih oružanih sukoba, navodi da strane u sukobu svim mogućim sredstvima trebaju olakšati ponovno spajanje porodica razjedinjenih oružanim sukobima.
“Stoga se deportacija osoba kojima je nezakonito oduzeta sloboda radi izdržavanja kazne izvan privremeno okupirane teritorije Autonomne republike Krim takođe može smatrati razdvajanjem porodica”, navode iz Ureda.
Ženevske konvencije i Povelja UN-a jedini su međunarodni ugovori u kojima još uvijek učestvuju sve svjetske vlade. Krimski advokat Emil Kurbedinov, koji zastupa nekoliko političkih zatvorenika, kaže da, iako na svim svojim suđenjima podsjeća na primjenjivost Četvrte ženevske konvencije, to ne utiče na odluke u korist optuženika.
“Mi to stalno govorimo i čak pripremamo odgovarajuće tužbe za razmatranje od strane međunarodnih sudova, tražeći adekvatne, pravedne odluke o ovim ‘otmicama’. To je jedini naziv za njih”, navodi Kurbedinov.
Rusija ignoriše sudske odluke
Ukrajiinsko tužilaštvo Autonomne republike Krima i Sevastopolja istražuje prisilno premještanje zatvorenika s Krima. Ukrajinski aktivisti i agencije za ljudska prava su 2017. i 2021. godine podnijeli dokaze Međunarodnom krivičnom sudu (MKS) o deportaciji oko 500 zatvorenika. Ove nezakonite radnje Rusije okvalifikovane su kao zločin protiv čovječnosti, prema Rimskom statutu MKS-a.
Alexander Pavlichenko, šef ukrajinske Helsinške unije, napomenuo je da ukrajinski zatvorenici u Rusiji ne samo da trpe prekid porodičnih veza, nego pate i od nedostatka medicinske brige i nemogućnosti zaštite svojih prava zbog neučinkovitosti ruskog pravnog sistema.
Britanski pravni stručnjak Wayne Jordash, koji savjetuje ukrajinske istražitelje, napominje da je nakon sveobuhvatne ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine MKS počeo istraživati sve ratne zločine počinjene u zemlji od 2013. godine. Međutim, zločini koje su počinile ruske okupacijske vlasti na Krimu i dalje su niži prioritet u istragama.
“Premještanje političkih zatvorenika s Krima i njihovo smještanje u istražne pritvore, zatvore te kolonije s maksimalnim obezbjeđenjem unutar Rusije, krši i međunarodno pravo i državni zakon same Ruske Federacije”, kaže krimski advokat Emil Kurbedinov.
Unatoč tome, ruske vlasti tretiraju premještanje zatvorenika s Krima kao zakonito izvršenje krivičnih sankcija, tvrdeći da su sve osobe koje su boravile na Krimu u vrijeme referenduma o autonomiji 2014. ruski državljani.
Kurbedinov podsjeća na krimskog aktivistu za ljudska prava, Rizi Izetova, koga je ruski sud osudio na 19 godina zatvora. Federalna zatvorska služba premjestila je Izetova u Jakutiju, devet hiljada kilometara od njegove kuće.
“Prije svega, krše se porodična zakonska prava. Ogromna je teškoća za srodnike – supruge političkih zatvorenika, djecu, starije roditelje – da odlaze u tako udaljena područja radi posjeta na koje imaju pravo. Ponekad to čak nije ni moguće. Za porodice s djecom postoje takođe i značajni finansijski troškovi”, rekao je Kurbedinov.
Majka Rize Izetova, koja boluje od raka, podnijela je zahtjev Federalnoj zatvorskoj službi da njenog sina premjesti bliže kući. Posljednji put ga je vidjela prije šest godina – na dan njegovog hapšenja u martu 2019.
“U remisiji sam, ali ne putujem daleko od kuće. Imam slab imunološki sistem i bojim se infekcija. Imam osjećaj da neću doživjeti da ga opet vidim. Molim se Svemogućem da mi da vremena da vidim svog sina na ovom svijetu”, kaže majka ovog zatvorenika.
Victoria Nesterenko iz “ZMINA“ organizacije ističe da ne može svaka porodica posjetiti ruske kažnjeničke kolonije, navodeći primjer Irine Danilovich, koju je ruski sud na Krimu osudio na sedam godina zatvora.
“Irina Danilovich ima zdravstvenih problema. Njen je otac zapravo bio njen glas, stalno se boreći da osigura da ljudi znaju za nju. Obraćao se javnosti, borcima za ljudska prava, međunarodnoj zajednici”, kaže Nesterenko.
Od njegove smrti, međutim, gotovo da ne postoji niko ko bi pomogao Irini. Njena majka, koja sada ima 76 godina, teško je bolesna i ne može putovati do kažnjeničke kolonije u Zelenokumsku.
Kurbedinov kaže da su on i njegove kolege na Krimu podnijeli zahtjeve sudovima opšte nadležnosti, tražeći premještaj političkih zatvorenika bliže Krimu.
On smatra da je to zakonski moguće. Krivično-izvršni zakon Ruske Federacije dozvoljava premještanje zatvorenika u slučajevima bolesti, zabrinutosti za ličnu sigurnost ili drugih iznimnih okolnosti.
“Postoje pravni presedani Ustavnog suda i Vrhovnog suda Ruske Federacije koji prepoznaju da je nemogućnost osuđene osobe da održava porodične veze tokom zatvora jedna od takvih iznimnih okolnosti”, objašnjava Kurbedinov.
On navodi da su zastupnici također podnijeli slične administrativne zahtjeve protiv Savezne zatvorske službe za druge političke zatvorenike, kao što je aktivista Arsen Abkhairov. Okružni sud Zamoskvorecki u Moskvi presudio je u korist zahtjeva Abkhairova, ali Federalna zatvorska služba nije izvršila odluku.
“U fazi smo razmatranja ovih zahtjeva i nadamo se da možemo bar omogućiti našim klijentima da budu stotinama kilometara – za razliku od hiljada kilometara – od kuće, od Krima i njihovih porodica”, objašnjava Kurbedinov.
Međutim, Martynovsky upozorava da čak i ako krimski advokati pobijede na ruskim sudovima, to ne utiče na neriješene slučajeve pred Evropskim sudom za ljudska prava ili UN-ovim Odborom za ljudska prava.
“Slučaj Abkhairov može poslužiti kao primjer, ali ima malo pozitivnog utjecaja. Zašto? Zato što Ruska Federacija koristi različita sredstva da zaobiđe ili ignoriše sudske odluke”, kaže on.
On također naglašava da ni u jednom slučaju neki politički zatvorenik nije vraćen na Krim.
“Mogu ih prebaciti u drugi objekat, ali ne blizu kuće, ne na Krimu”, zaključio je Martynovsky.
“Neopravdano” odbijanje premještaja Arsena Abkhairova
Krimski Tatar Arsen Abkhairov pritvoren je po ruskom zakonu i odveden je s Krima 2019. godine, nakon završetka preliminarne istrage. Optužen je za učešće u aktivnostima političke stranke Hizb ut-Tahrir, koju je Rusija zabranila 2003. godine. Sudska ročišta održana su na ruskoj teritoriji Rostova na Donu.
“Moj suprug je bio aktivno uključen u život svog naroda, u živote političkih zatvorenika. Zbog toga, svojih uvjerenja i mišljenja, pao je pod parni valjak represivne mašinerije. Naša je porodica očekivala osuđujuću presudu nakon što smo pratili slične slučajeve, i bili smo spremni da on bude osuđen. Ali za nas se [kazna od] 13 godina u koloniji činila kao grom iz vedra neba”, kazala je njegova supruga Azize Abkhairova.
Nakon presude, Abkhairov je prvobitno bio zadržan u istražnom pritvoru u gradu Novočerkasku. Nakon što je završen žalbeni postupak i izrečena konačna kazna, prebačen je pet hiljada kilometara od Krima – u zatvor u Jenisejsku, u oblasti Krasnojarska. Tamo je odslužio prvi dio kazne, od 2022. do početka 2023.
Od januara 2024. godine Abkhairov služi drugi dio kazne u kažnjeničkoj koloniji u Ulan-Udeu u Republici Burjatiji, sedam hiljada kilometara od rodnog Krima.
“Ne mogu ni zamisliti mogućnost putovanja sedam hiljada kilometara s dvoje male djece. Moja majka ima određene hronične bolesti srca i visok krvni pritisak. Također, troškovi prevoza su ogromni”, žali se Azize.
Čim je prebačen u Jenisejsk, ona i njen suprug počeli su podnositi zahtjeve Federalnoj zatvorskoj službi da ga premjeste u neku koloniju bliže kući. Međutim, odgovori koje su dobili od ove vladine agencije bili su tipični.
“Pozivali su se na član prema kome je moj suprug pritvoren i tvrdili da ne podliježe reviziji. Prema ovom članu, ljudi se premještaju samo prema nahođenju Federalne zatvorske službe. Moj suprug je pokrenuo parnicu pred Sudom Zamoskvorecki u Moskvi protiv jednog od tih odgovora”, dodaje Azize.
Nakon više mjeseci suđenja, Sud je u decembru 2022. presudio da je odbijanje Federalne zatvorske službe – da premjesti ovog političkog zatvorenika bliže kući – nezakonito. Međutim, pomenuta vladina agencija je zanemarila odluku Suda i nije je ispoštovala.
Za porodicu Abkhairova, putovanje u Burjatiju, gdje je on trenutno u zatvoru, vrlo je dugo. Zbog rata nema letova s Krima, što ih prisiljava da prvo putuju kopnom u Soči ili Moskvu, a potom da lete za Ulan-Ude. To putovanje traje najmanje jedan dan i košta oko 100 hiljada rubalja (995 dolara) po članu porodice.
Azize je podnijela još jednu tužbu protiv Savezne zatvorske službe, a u presudi iz septembra 2004., Krimski okružni sud Krasnogvardeiski također je prepoznao odbijanje premještaja političkog zatvorenika kao “neopravdano”.
Sud je konstatovao da je početkom jeseni Federalna zatvorska služba “imala mogućnost” da premjesti političkog zatvorenika u Južni federalni okrug Rusije, koji uključuje Krim, Adigejsku republiku, te regije Arhangelska, Volgograda i Rostova. Međutim, nijedna od tih lokacija nije ponuđena kao alternativa za zatvorsku kaznu za Abkhairova.
Sud je utvrdio da su argumenti porodice o visokim putnim troškovima i dugom trajanju putovanja u Burjati valjani, ukazujući na potencijalno “kršenje prava osuđene osobe i članova njene porodice na održavanje porodičnih veza”.
U svojoj odluci iz septembra, sud je djelimično udovoljio Azizinom zahtjevu, proglasivši odbijanje Federalne zatvorske službe da premjesti njenog supruga nezakonitim i naredivši toj državnoj agenciji da preispita zahtjev za premještaj Abkhairova u roku od mjesec dana.
Do objave ovog teksta nije poznato da li je zatvor ispoštovao novu odluku.
Osobe iz Ukrajine odvedene na teritoriju neprijateljske zemlje
Roman Martynovsky također naglašava važnost Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji je usvojen rezolucijom Generalne skupštine UN-a i ratifikovan od strane 147 vlada od 2001. godine. Premještanje zatvorenika vidi kao kršenje dijela Pakta koji se odnosi na slobodu kretanja i izbora mjesta boravišta, govoreći da je premještanje izvršeno na diskriminatoran način.
On tvrdi da su premještanje ukrajinskih zarobljenika s Krima u Rusiju i unutrašnje premještanje ruskih zarobljenika potpuno različite situacije, čak i kada se radi o osudama iz političkih razloga.
“Osoba [iz Ukrajine] se nađe u drugoj zemlji. Nađe se u neprijateljskom okruženju, potpuno pod nadležnošću države koja je izvršila invaziju. Ona mora pokazati lojalnost toj vladi i, u najmanju ruku, ne može otvoreno izraziti svoje stavove o situaciji u Ukrajini ili postupcima Ruske Federacije”, navodi Martynovsky.
Prema Martynovskom, podneseno je na desetine pojedinačnih pritužbi Evropskom sudu za ljudska prava u vezi s nezakonitim premještanjem krimskih političkih zatvorenika od strane Rusije. U mnogim je Rusija već poslala službeni stav i može se odgovoriti na prigovore.
“U mnogim slučajevima, sud je zapravo završio preispitivanje slučaja i u procesu je vijećanja o svojoj odluci”, rekao je Martynovsky.
Ukrajinski aktivisti za ljudska prava tvrde da prisilno premještanje političkih zatvorenika krši član Četvrte ženevske konvencije, koji se odnosi na zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U tom Članu se navodi da “niko ne može biti deportovan, bilo kroz pojedinačne ili kolektivne mjere, s teritorije zemlje čiji je državljanin”.
“Osim toga, u nekim pritužbama pokrenuli smo i pitanje diskriminacije“, dodao je Martynovsky, kao i da su, u nekim slučajevima, njegove kolege to okvalifikovale kao kršenje člana koji zabranjuje uplitanje države u nečiji privatni i porodični život, dom i korespondenciju.
Istovremeno, ukrajinski advokat i stručnjak za međunarodno pravo Sergey Zayats, koji zastupa stanovnike Krima pred Evropskim sudom za ljudska prava, izjavio je da se pritužbe protiv Rusije mogu odnositi samo na događaje koji su se desili prije 16. septembra 2022. godine.
Tog je dana Rusija prestala biti stranka Evropske konvencije o ljudskim pravima. Zayats je objasnio da će Evropski sud za ljudska prava donositi odluke o pojedinačnim pritužbama stanovnika Krima tek nakon što razmotri ukrajinsku međudržavnu tužbu protiv Rusije u vezi s kršenjem ljudskih prava na Krimu.
