“Ono što su zapadni mediji zaista težili da forsiraju je multikulturalni aspekt Sarajeva i to me je zaintrigiralo. Kada sam stigao tamo, naravno da je u tome bilo elemenata istine. Definitivno je postojao dio stanovništva – Srbi, Hrvati, Bošnjaci – oni bi se još družili zajedno, još su vjerovali u grad“, prisjeća se Sacco, dodajući i da je upoznao Srbe koji su se bojali tada u Sarajevu i one koji su se “dijelili“, te je napravio nekoliko priča iz ratnog Sarajeva koje je objavio u knjizi “The Fixer”.

Do njega u Sarajevo tada stiže priča o Goraždu – drugom gradu koji je pod opsadom od maja 1992., a u koji će se, kao i u njegove stanovnike, zaljubiti tokom ratnih posjeta.

“Postalo je moguće otići u Goražde s propusnicom za novinare zbog vojnog pritiska na bosanske Srbe. I mnogo mojih kolega novinara je odlazilo i vraćalo se u jednom danu i davali su mi nekakav kratak pregled onoga što su vidjeli“, opisuje Sacco koji se odlučuje konvojem otići u Goražde.

U Sarajevu su građani na strane novinare gledali s dozom cinizma, što je shvatao, ali je prošao bolje kao karikaturista i crtač stripa.

“Goražde je imalo sasvim drugačiji osjećaj u odnosu na Sarajevo; u Sarajevu je bilo mnogo zapadnih novinara, bilo je mnogo humanitarnih organizacija koje su radile tamo, vojska, strani vojni predstavnici, mirovnjaci UN-a“, govori Sacco dodajući da je svega toga u Goraždu bilo mnogo manje, te da su stanovnici strance i novinare smatrali “zlatnima“.

Fotografije koje je Joe Sacco ustupio za Detektor

Goražde ne pamti samo kao mjesto pod stalnom ratnom prijetnjom, bilo je tu i trenutaka radosti i normalnosti. Dolazak konvoja koji su donosili osnovne namirnice značio je da su se stanovnici povremeno mogli prepustiti malim luksuzima, poput pravljenja kolača. Sacco je osjećao kao da od njega traže da dođe na zabave koje su se spontano dešavale u vremenu kada nisu bili granatirani i snajperisani.

Bilo je tu neke radosti, uz izvjesnu spoznaju da se stvari mogu promijeniti preko noći i da se vrlo brzo mogu ponovo vratiti u potpunu opsadu, objašnjava.

“Ja sam mogao otići i doći. Mirovne snage UN-a su mogle ići i doći preko ‘plavog puta’, ali tamo je bilo sasvim drugačije“, rekao je Sacco koji tad sklapa prava prijateljstva u gradu na Drini i odlučuje se ispričati svijetu njihovu priču.

Dok je radio u Goraždu, mještanima predstavlja i vezu s vanjskim svijetom. Bio je poštar, kurir i dostavljač. Kako su porodice i prijatelji bili razdvojeni, on je često dobijao molbe da ide u Sarajevo iz Goražda, i obrnuto, te odnese i prenese poruke, pisma i pošiljke, pa čak i da kupuje stvari.

O tome je crtao i pisao u svojoj grafičkoj noveli “Zaštićena zona Goražde – rat u Istočnoj Bosni 1992-95.“

“Mislim da je to u knjizi, neko mi je dao poruku da mu nađem ženu u Sarajevu i rekao mi je: ‘Reci joj da još uvijek dobro izgledam’. Bilo je ovih vrlo dirljivih stvari“, kaže za Detektor i navodi da je postojalo Goražde kao grad gdje su ljudi žrtve, ali i ono u kojem pokazuju otpornost ratu i opsadi – obje priče morale su biti ispričane.

Ponekad su mlađe žene htjele da im u Sarajevu nađe farmerke, vrlo specifične marke.

“Htjeli su biti dio mode. Željeli su da se ponovo vrate u svijet. I nekako sam mogao olakšati tako što sam im kupio traperice koje su bile popularne“, priča.

“Često sam prenosio pakete od ljudi do ljudi. Porodice su bile razdvojene. Ljubavne veze su bile razdvojene. Djeca su odvojena od roditelja. Tako da je meni bilo drago da vratim nešto narodu, učinivši neku uslugu“, opisuje.

Fotografije koje je Joe Sacco ustupio za Detektor

Nijedan izvještaj koji je vidio do odlaska nije ga mogao pripremiti na ono što su mu stanovnici Goražda ispričali.

Za granatiranje i snajperisanje građana Goražda, koje je pod opsadom bilo 1.336 dana, do danas niko nije procesuiran. Prema podacima Udruženja civilnih žrtava rata, u Goraždu je tokom rata ubijeno oko 2.000 civila, od toga 148 djece.

S mnogima je razgovarao o njihovim osjećajima, kaže, a neki su ga, jer nisu mogli shvatiti strahote rata, često pitali: “Misliš li da sam lud?“.

Rat u BiH obilježio mu je karijeru, a knjige, govori, ne bi bilo bez njegovih domaćina – porodice Ćulov iz Goražda i Edina koji mu je bio prevodilac i vodič.

“Osjećao sam kao da će ovaj momak stati na noge šta god da se desi“, kaže Sacco o Ćulovu, opisujući ga kao snalažljivog i odlučnog. Ovakve priče za Sacca predstavljaju primjer ljudskog duha koji je nastojao zabilježiti u svom radu – o tome kako su stanovnici, uprkos ratnim dešavanjima, nastojali očuvati pamet.

Zanimalo ga je i da li razmišljaju o budućnosti, a Edin Ćulov ga je vodio po komšiluku, gdje je tokom prekida vatre intervjuisao ljude, kao i izbjeglice iz Rogatice, Foče i Višegrada u Kokinom Selu kod Goražda. Tada je čuo priče o zločinima, “mračnim momentima evropske i ljudske historije“ – kako ih naziva.

“I, da budem iskren, bilo je teže nacrtati te scene, nego da ih čujem u to vrijeme. (…) Kada sam u novinarskom moodu, moj adrenalin je visok i mogu da upijem mnogo teških informacija, ali kada crtaš, moraš to osjetiti. A ljudi u Goraždu, ljudi u Istočnoj Bosni, zaista su mnogo propatili“, kaže u razgovoru s novinarima Detektora, napominjući da je zahvalan onima koji su bili spremni ispričati mu svoje priče.

“I naravno, osjećao sam da im dugujem da pokušam ispričati priče što bolje mogu“, kaže Sacco koji se od tada više puta vraćao u Goražde, čiji je počasni građanin, i od kog se “nikad nije odljubio“.

“To mi znači više od bilo kojeg drugog priznanja koje sam ikada imao. To mi zaista nešto znači. I uzeo sam to k srcu. I tamo imam prijatelje. Oni će uvijek biti moji prijatelji. Stalo mi je do njih i stalo mi je do grada. Drago mi je što je moje ime povezano s tim. Ponosan sam na to“, komentariše Sacco titulu grada u kom je boravio i ljetos, kako bi u muzeju potpisao primjerke svoga stripa o ratnom Goraždu.