Obradović i ostali: Optuženi svjedokinji “Ja sam Koprivica, nisam ti ja ubio sina ni muža”

Namira Očuz kazala je kako je vojska 22. septembra 1992. godine opkolila Novoseoce, gdje je živjela s mužem i troje maloljetne djece. Prizor vojske dočekao ju je, kako je posvjedočila, u rano jutro kada je krenula da obiđe stoku.

“Momčilo Pajić – ja ga znam sa Sokoca – otišao je da provjeri šta će s nama ženama. Kad se vratio, rekao je: ‘Žene i djeca idu za Sarajevo, a muški na razmjenu’”, izjavila je Očuz prisjećajući se.

Očuz je kazala da su ženama dozvolili da odu do kuće po osnovne stvari i da se vrate u autobuse kojima će ih prebaciti u Sarajevo. Povela je jednog sina u pratnji optuženog Nikole Koprivice, uzela stvari i vratila se do mjesta okupljanja, gdje nije zatekla starijeg sina Damira. Svekrva joj je rekla da su ga odvojili sa ocem.

“Ja krenem da tražim Damira, vojnik neki zagalami da će me ubiti i ja bacim stvari iz ruku. Nikola Koprivica mi priđe i kaže: ‘Idi ti s djecom i svekrvom u autobus, ja ću ti Damira vratiti’”, prisjetila se ona, dodavši da bi ga željela pitati zašto joj nije dijete vratio i ko ga je ubio u njegovoj 15. godini.

“Samo da joj kažem: Namira, ja sam Koprivica, nisam ti ja ubio sina ni muža, nisam, Namira”, rekao je optuženi Koprivica svjedokinji, nakon čega ga je Sudsko vijeće prekinulo, navodeći da može samo postaviti pitanje.

Posmrtni ostaci sina i muža Namire Očuz su pronađeni na Ivan Polju.

“Ne poželjela nikad nikome ono što sam ja proživjela. Sina od 15 godina prepoznati u Visokom. Kosti mu raspoznavati, niko ono ne doživio više”, poručila je Očuz.

Za zločine počinjene u sokolačkom selu Novoseoci optuženi su, osim Pajića, komandira čete Vojne policije Druge romanijske motorizovane brigade, i Koprivice, bivšeg vojnog policajca, i Dragomir Obradović kao komandir Stanice javne bezbjednosti Sokolac, Aleksa Gordić, zamjenik komandira čete Vojne policije Druge romanijske motorizovane brigade, Miladin Gašević kao zamjenik komandira Izviđačke čete, a Momir i Branislav Kezunović, Željko Gašević i Jadranko Šuka kao pripadnici te jedinice.

Prema optužnici, pripadnici Vojne policije i Izviđačke čete ušli su u Novoseoce u noći sa 21. na 22. septembar 1992. godine. Kako se navodi, 44 muškarca su prevezena do smetljišta na Ivan Polju, gdje su ubijeni, a žene, djeca i stariji odvezeni prema Sarajevu. Navodi se i da je u selu ubijena jedna žena.

Drugi svjedok Tužilaštva, Dušan Vučetić, ispričao je da se nakon početka rata vratio u rodni Sokolac, gdje je bio vojno angažovan u Vojnu policiju.

Sjećajući se godišnjeg doba, ali ne i tačnog datuma, Vučetić je rekao da se za akciju na Novoseoce znalo dan prije i da je on tražio način da to izbjegne jer je živio u blizini i plašio se da bi mogao prepoznati neke od ljudi.

“Bio je Momčilo Lizden, on je bio neki komandant, pitao sam ga da ja ne idem direktno u Novoseoce jer bismo prošli kroz moje selo, nego da zaobiđemo. I tako smo nas trojica u autu krenuli drugim putem prema selu”, prisjetio se on polaska u Novoseoce dan prije napada.

On je kazao da su prespavali tu noć u selu prije Novoseoca i da su se tek ujutru uputili u to selo.

“Kad smo bili blizu Novoseoca, ja kažem kolegi da zaustavi auto poslije džamije a prije sela, i ja sam izašao iz razloga što nisam htio da uđem u selo, da prepoznam ljude, tu sam ih čekao”, rekao je on, dodavši da nije dugo čekao njihov povratak u koloni vozila.

Opisujući kolonu, kazao je da je u vozilima vidio muškarce civile, a da je on ušao u auto kolege koji ga je ostavio na tom mjestu na kraju kolone, nakon čega su nastavili put prema smetljištu, za koje ranije nije ni znao da postoji.

“Vidio sam gdje skreću ispred nas, rekao sam Radetu da skrene u neki žbun s desne strane, da ne idemo za njima. Znao sam da će se desiti neki belaj, nisam to mogao gledati, ni vidjeti, ni čuti ne mogu”, kazao je on, opisavši da su nakon zaustavljanja vozila čuli nekoliko puta rafalnu i pojedinačnu pucnjavu, poslije čega se kolona vozila vratila, ali da je vidio da ranijih civila nema u njima.

Na pitanje branioca Dražena Zubaka da li je vidio njegovog branjenika Pajića u vrijeme dešavanja akcije, svjedok je rekao da nije.

Svjedok Neđo Šutanović ispričao je da je bio pripadnik minobacačke jedinice, te da im je rečeno da trebaju ići obezbijediti objekte u Novoseocima kako ne bi došlo do krađe, jer su se stanovnici iselili.

“Zatekli smo prazno selo, otvorene kuće i puštenu stoku”, opisao je svjedok Novoseoce u trenutku kada je stigao, dodavši da nije bilo zapaljenih i srušenih objekata.

Šutanović je kazao da su se zadržali samo par dana i da je u tom periodu bilo pokušaja pljačke, ali da su onda počeli stizati ljudi s pisanim potvrdama da mogu uzeti stvari i da su oni napustili mjesto. Rekao je da se ubrzo počelo pričati da se mještani nisu iselili iz Novoseoca nego da su ubijeni, navodeći i lokaciju ubistava.

Na pitanja Odbrana svjedok je kazao da nije vidio Vojnu policiju s dolaskom u Novoseoce.

Na traženje produženja mjera zabrane koje se odnose na zabranu putovanja van države i komunikacije sa svjedocima koji još nisu saslušani od tužioca Ivana Matešića, Odbrane su se protivile navodeći da nije obrazložio razloge i da se ponaša “nonšalantno” s traženjem mjera.

“Kada bi protiv mene bila visoko osnovana sumnja da sam ubio 45 osoba, mene bi bilo stid iz stana izaći”, rekao je Matešić i dodao da je Sudu BiH poznata praksa dosadašnjih bježanja optuženih i praksa mogućnosti njihovog vraćanja u BiH.

Suđenje će se nastaviti 23. marta, kada je planirano saslušanje tri svjedoka.