Šatara i ostali: Saslušanja uz premlaćivanje u zgradi policije
Salih Neretljak je ispričao kako je 1992. živio s porodicom u Oborcima kod Donjeg Vakufa i da su 7. jula u selo upale srpska vojska i policija te počele hapsiti, nakon čega je on pobjegao na Karaulu.
Nije znao, kako je rekao, da su linije formirane na Komaru, gdje je uhvaćen na jednom punktu na kojem je bio njegov komšija Nedjeljko Čomo, te je odveden na Jarčište.
“Dolazi po nas plavi tamić. Jordan, Saša Krivošija, Tanasić i Neđo su nam zavezali ruke, stavili u tamić, koji nas je odvezao u Oborke, na autobusku stanicu. Savo Bilić je došao i pitao nas šta je to, na šta sam mu rekao da ne znam i da se i ja pitam. ‘Ne boj se, neće ti ništa biti, znam ti brata Abida’”, ispričao je svjedok da mu je to kazao Bilić, nakon čega je odveden u policiju.
Zdravko Balaban ga je, prema njegovom riječima, evidentirao u policiji, dok su ga ispitivali i udarali Jordan Ilić, Tanasić Tane Nenad, Saša Krivošija i još dvojica.
Iz zgrade policije svjedok je prebačen u “Džudžinu kuću” prekoputa stanice, te je tri puta dovođen na ispitivanje. Tanasić i Krivošija su ga, kako je izjavio, udarali palicom preko leđa, te kablom po ustima. Premlaćivali su ih u “Džudžinoj kući”, gdje je bilo nekoliko ljudi zatvoreno, a Safet Bibić mu je rekao kako je njega pretukao Boško Bilić.
Neretljak je kazao kako je iz “Džudžine kuće” prebačen u magacin “Vrbasprometa”, gdje je zatekao 156 ljudi.
“Uslovi su bili loši, bez hrane i vode. Đurđić Miodrag je bio glavni”, izjavio je svjedok i dodao da ih je čuvala policija u plavim uniformama, kao i da je vidio kako je nekoliko ljudi pretučeno u magacinu “Vrbasprometa”, iz kojeg je Neretljak izašao 23. septembra, kada je razmijenjen.
Neretljak je na pitanje tužioca Igora Dubka objasnio da u iskazima nije spominjao Nenada Tanaskovića jer je, u momentu kada su ga tukli, bio izgubljen.
Svjedok je Odbrani potvrdio da su i muslimani u Oborcima imali stražu, ali da nisu imali oružja.
Odbrani je rekao da su u Donjem Vakufu 1992. godine Bošnjaci bili većina, ali da su zajedno s Hrvatima nakon eksplozije mosta 30. aprila napuštali grad.
Na pitanje Odbrana je potvrdio da je u “Vrbasprometu” vidio optuženog Boška Bilića, te da je optuženi Jordan Ilić nosio plavu policijsku uniformu.
Za zločine počinjene nad civilima nesrpske nacionalnosti na području Donjeg Vakufa optuženi su Jovan Šatara, Boško Savković i Sekula Šišić, kao načelnik Stanice javne bezbjednosti Donji Vakuf, komandir i zamjenik komandira Stanice milicije, te bivši policajci Nenad Tanasić i Boško Bilić, kao i Zdravko Balaban, u svojstvu načelnika bezbjednosti 19. partizanske brigade Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, i Jordan Ilić, nekadašnji vojni policajac ove brigade.
Na teret im je stavljeno protivzakonito zatvaranje civila, ubistva, mučenje, nečovječno postupanje te prisilni nestanak.
Svjedok Dževad Hadžić je ispričao kako se nakon eksplozije mosta situacija u gradu pogoršala te da su “Crvene beretke” privele njegove rođake Hajrudina i Hamida.
Po njega su, kako je kazao, došla četvorica ljudi u porodičnu kuću i pitala ga da li je on brat doktora Hadžića, da bi ga nakon toga odveli u policijsku stanicu, bez da su mu rekli razlog.
“Midorag Đurkić me lično saslušao. Dao mi je papir s pitanjima i rekao da na njih trebam odgovoriti. Ja sam rekao da ću odgovoriti na ona pitanja koja znam. Kada sam ga pitao zašto to rade, rekao mi je: ‘Dževade, vi ste na jednoj strani, mi na drugoj’”, ispričao je Hadžić, dodavši da je saslušanje bilo korektno, odakle je prebačen u garažu u “Džudžinoj kući”, gdje su neki ljudi već bili zatvoreni.
Svjedok je kazao kako je odatle odeven u “Vrbaspromet”, gdje je zatekao 100 ljudi. Uslovi su, kako je rekao, bili nikakvi, spavali su na paletama i dobijali jedan obrok. Prema njegovim riječima, Nurija Čelik, Ismet Smajić, Midhat Softić i Mahmut Omeragić odvedeni su iz magacina.
“Stojan Subašić Stole me je jednom ošamario, spale su mi naočale, i on ih je zgazio”, kazao je svjedok, koji je iz “Vrbasprometa” razmijenjen 8. augusta 1992. godine.
Suđenje se nastavlja 7. marta.
