Gadžo i ostali: Pričao sa zatvorenim djetetom da ne čuje kako mu siluju majku

Svjedok Goran Mihajlović ispričao je Sudu BiH kako je nakon početka ratnih zbivanja u Hrasnici tražio da bude uključen u Armiju RBiH, ali da mu “nisu dali”.

“Doživljavao sam pritiske, privođenja i pretrese stana”, kazao je Mihajlović, rekavši potom da je nakon prvog privođenja pušten.

“A onda sam opet priveden i odveli su me u hrasnički zatvor ispod dva nebodera”, kazao je svjedok i dodao kako “Senada zna odranije” te da je “tu bio i Zaim, koji je nosio bijeli pojas od Vojne policije”.

Senad Gadžo, Zaim Laličić i Suljo Hebib su optuženi za nezakonita zatvaranja, ubistva, mučenja, zlostavljanja i tjelesna sakaćenja zatvorenika u prostorijama zatvora u Hrasnici kod Sarajeva, Osnovnoj školi “Aleksa Šantić”, kao i u garažama između nebodera u ovom naselju u periodu od 1992. do 1994. godine. Oni su optuženi u svojstvu pripadnika Armije Bosne i Hercegovine (ABiH).

“Bilo je 20-ak ćelija, a ukupno je bilo zatvoreno nas 15-ak. Svaki dan smo imali po pet minuta da šetamo u krugu. Poznavao sam većinu zatvorenika (…) Sa mnom u ćeliji je bilo jedno dijete od 15 godina”, rekao je svjedok.

“Slušao sam svaki dan vrisku i galamu. Neke ljude sam kasnije vidio da su bili pretučeni. Djetetova majka je bila pritvorena prekoputa i bila je silovana. Ja sam pričao sa djetetom da on ne čuje kako je siluju”, kazao je svjedok.

Na upit tužitelja Miroslava Janjića, svjedok je ispričao kako je nakon izlaska iz zatvora saznao da su pojedini zatvorenici ubijeni. Svjedok je rekao da je jedan od njih – Borko Stojanović, ubijen u školi te kako je svjedokova punica, koja je tu radila, čistila njegovu krv.

“Ja sam bio u zatvoru tri dana, a u kućnom pritvoru dva mjeseca. Dijete je bilo u zatvoru šest mjeseci, a ostali po godinu, dvije i dvije i pol”, kazao je Mihajlović.

Gadžina braniteljica Lejla Čović pitala je svjedoka da li je on bio odveden u zatvor odlukom Agana Nezira, na što je Mihajlović odgovorio potvrdno. Također, pitala je svjedoka da li je od njega traženo da potpiše dokument u kojem priznaje da je radio protiv BiH, na što je Mihajlović odgovorio potvrdno, dodavši da ga nije potpisao jer nije radio protiv BiH.

Prije kraja svjedočenja, Mihajlović je nakon odobrenja Sudskog vijeća rekao kako su zatvorenike Srbe tukli i zatvorenici muslimani.

Drugi svjedok Tužilaštva BiH bio je Vasko Bučevac, koji tvrdi da je u hrasnički zatvor odveden u septembru 1994. godine.

“Godine 1992. su hapsili ljude. Određeni broj je odvođen na rad, a neki u zatvor. U zatvor su odvođeni Srbi. (…) Poznavao sam Borka Stojanovića, odveden je u školu, a moj prijatelj koji je bio s njim u zatvoru, nakon izlaska mi je pričao da je Borko žestoko premlaćivan, da su mu stavljali mokru krpu na leđa koja bi kasnije bila suha od udaraca. Borko je ubijen od batina”, ispričao je Bučevac.

Svjedok je kazao da je srpsko groblje u Hrasnici nastalo ukopavanjem osoba koje su “dovođene iz zatvora”.

“Prvih sedam ljudi na tom groblju su pobijeni u zatvoru. (…) Tako je osnovano srpsko groblje. (…) Jednog gluhonijemog i nesposobnog čovjeka su optužili da navodi granate po Hrasnici. I on je ubijen”, rekao je svjedok.

Gadžina braniteljica Čović pitala je svjedoka da li je tačno kako prije septembra 1994. godine nije proveo niti jedan dan u zatvoru, na što je Bučevac odgovorio potvrdno. Pitala ga je da li je tačno da nije učestvovao u sahranjivanju osoba na groblju, na što je svjedok također odgovorio potvrdno.

Tužilac Janjić je pročitao ranije uzet iskaz od preminulog svjedoka Mladena Mladića, koji je 1992. godine išao u 8. razred. Dijelovi pročitanog iskaza ticali su se odvođenja njega i majke na stadion “Famos”, gdje je, prema njegovom svjedočenju, vidio jednog zatvorenika koji je natjeran da jede travu i da su oko njega ispaljivani hici iz oružja.

Svjedok je u iskazu naveo kako je prebačen u zatvor, “u garaže”, te da se “sjeća Hebiba i Gadže”. U iskazu je naveo nekoliko zatvorenika koji su umrli nakon što su pretučeni.

Nastavak suđenja planiran je za 26. maj.