Nikola Đumić je u jednoj od izjava opisao da je živio u Hrasnici i da su 24. juna 1992. po njega došli trojica policajaca, odveli ga u improvizovanu stanicu policije gdje su ga tukli 20 minuta, nakon čega su ga odvezli u Osnovnu školu “Aleksa Šantić”.
U školi je Đumić, prema iskazu, dva puta dnevno pretučen, dok je u julu sa ostalima prebačen u garaže, gdje su, kako kaže, ležali na betonu, te se nisu imali čime pokriti i dobijali su jedan obrok dnevno. Izjavio je da su ga najviše tukli Senad Gadžo i Zaim Laličević koji su prilikom udaranja puštali glasnu muziku i vodu da se ne čuju krikovi.
“Od posljedica batinjanja, mogu reći da sam jedva preživio, ne znam kako”, rekao je svjedok.
Đumić je potom prebačen u drugi zatočenički objekat gdje ga nije niko tukao i gdje su imali obrok dva puta dnevno. Opisao je da je došlo do smjene straže, te da su tada počeli i ići na prinudne radove. Zbog gladi i pretučenosti tada su neki zatvorenici i umirali, pojedine mrtve je viđao ispred garaže.
Rekao je da ih je Crveni križ registrovao i da je razmijenjen na Grbavici 17. jula 1994. godine, te da mu je zdravlje narušeno.
Enes Zukanović, Fikret Prevljak, Emir Redžović, Vahid Alađuz, Mustafa Gegaj, Mujo Vatreš, Vahid Muharemović, Mirsad Tuzlak i Senahid Godinjak optuženi su za nezakonito zatvaranje, ubistva i zlostavljanje civila u objektima koji su imali karakter logora, kao i prilikom odvođenja na prinudne radove u periodu od 1992. do 1995. na području Hrasnice, Sokolović-Kolonije i Butmira.
Zukanovićeva i Alađuzova brnaiteljica Sabina Mehić prigovorila je na iskaz svjedoka i navela da je ranije vođen postupak protiv Senada Gadže, Zaima Laličića i Sulje Hebiba koji su pravosnažno oslobođeni optužbi za zločine nad civilima u Hrasnici. Druge Odbrane su uložile prigovor relevantnosti, objašnjavajući da se iskaz ne odnosi na tačke optužnice.
Mirko Goranović je u iskazu izjavio da je uhapšen i odveden u mjesnu zajednicu Sokolović Kolonija, da mu se pretresao stan i da je odneseno zlato. Izjavio je da je odveden u podzemne garaže u Hrasnicu gdje je pretresen i predan u jednu prostoriju u kojoj su se nalazili Srbi. Ispričao je tada da su neki poginuli kopajući na radovima.
“Svi su pričali da ih izvode u automatsko sklonište i da ih premlaćuju”, izjavio je svjedok.
Opisao je da su na betonu spavali, da su imali dva obroka dnevno. Treću noć boravka u garažama, Goranovića su prozvali, te u atomsko sklonište odvela četvorica u civilu i jedan u uniformi, i istukli ga. Svjedok je naveo da su puštali glasnu muziku i vodu da se batine ne čuju, a svako četvrto veče bi ga tukli.
Polovinom septembra, svjedok kaže da je bio na prinudnim radovima i da je s nekoliko zarobljenika pokušao pobjeći. Došao je do rijeke Željeznice, gdje je ranjen, a pripadnici UNPROFOR-a su ga pronašli, ukazali medicinsku pomoć i prevezli ga u bolnicu u kojoj je boravio mjesec dana.
Prevljakova braniteljica Nina Karačić kazala je da su dijelovi iskaza svjedoka suprotni dokazima koje posjeduje Odbrana.
Nastavak suđenja je 29. septembra.
