Ismet Pelak je prije rata radio kao advokat u Banjoj Luci, a sa porodicom je živio u naselju Mejdan. U proljeće 1992. pridružio se Merhametu, gdje je bio sekretar i član Upravnog odbora.
Svjedok je ispričao da je uhapšen 28. februara 1995. godine, nakon čega je odveden u prostorije MUP-a, gdje su ga kratko ispitali. Potom je prebačen u Tunjice, gdje mu je, kako je rekao, uručeno rješenje o hapšenju ili provođenju istrage zbog navodne “špijunaže”.
Nakon toga je odveden u vojno-istražni zatvor (VIZ).
“Postrojeni smo u hodniku zgade, u kolonu, sa pogledom na vrh cipela. Uznemiravan sam, pitan (…) Oko mene se vrzmao niži muškarac, pitao me što sam dozvolio da me uhapse. Zatvoren sam u samicu”, ispričao je Pelak.
Samicu je opisao kao tamnu i hladnu prosotriju bez dnevnog svjetla. Zidovi i pod bili su betonski, a kasnije su mu ubacili deku, za koju je rekao da je bila blatnjava, pa je nije mogao koristiti. Svjedok je naveo da su mu donosili slabije obroke.
Na pitanje predsjedavajućeg Sudskog vijeća sudije Halila Lagumdžije svjedok je kazao da je u samici bio mjesec dana, što se njemu činilo kao vječnost.
Iz samice je prebačen u zatvorsku ćeliju, a prve batine je, posvjedočio je, dobio od čuvara Gorana Bojića, koji ga je s leđa udarao pesnicama i palicom.
Prema Pelakovim riječima, čuvar Slobodan Savić zvani Zenica ga je, također, jedne prilike izveo u hodnik, naredio mu da stane uza zid i udarao ga je palicom samo po jednom mjestu, po desnoj lopatici.
“Skontao sam da želi iz mene da izvuče uzdah, jauk, ali nisam htio. Govorio sam sebi neka udara koliko hoće (…). Kada me udario po potkoljenici izgubio sam ravnotežu”, kazao je Pelak.
Dodao je da su se i drugi zatvorenici žalili na batinjanje, a jedne prilike, dok je čistio hodnik vidio je kako čuvari tuku jednu osobu, koja je ležala na podu. Međutim, nije se mogao izjasniti o kome se radilo.
Ismet Pelak je kazao da je u vojno-istražnom zatvoru bio do kraja 1995., odakle je prebačen u Doboj, a potom je i razmijenjen.
Na pitanja Odbrana kazao je da mu nije palo napamet da prijavi da ga je Bojić pretukao, jer je znao da bi onda dobio nove batine. O zadobijenim povredama nema medicinsku dokumentaciju.
Svjedok je potvrdio da su ga teretili za špijunažu, da je izvođen pred vojno-istražni sud, da presuda nikada nije donesena te da je predmet okončan amnestijom, odnosno pomilovanjem, ali i da ga je u VIZ-u posjećivala advokatica.
Optužnica tereti Milića Bućana, Gorana Jorgića, Gorana Bojića, Svetislava Cvijetića, Uroša Graba, Aleksandra Jankovića, Igora Kljakića, Milenka Letića, Borislava Milakovića, Draška Radusinovića, Gojka Soldata, Mileta Vučkovića, Gorana Savića, Duška Drljaču te Slobodana Savića, čiji predmet je naknadno spojen, da su, u svojstvu upravnika, zamjenika upravnika i stražara, u periodu od 1992. do 1995. godine počinili zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika u Vojno-istražnom zatvoru zvanom “Mali logor” – između ostalog, premlaćivanjima, zlostavljanjima, seksualnim zlostavljanjem te drugim nečovječnim postupanjem.
S njima je bio optužen i Rajko Drljača, koji je nedostupan pravosudnim institucijama BiH, pa je Sudsko vijeće donijelo odluku o razdvajanju postupka.
Drugi svjedok Tužilaštva BiH dobio je mjere zaštite i saslušan je bez prisustva javnosti.
Nastavak glavnog pretresa bit će naknadno određen.
- Grad: Banja Luka
- Lice: Bojić Goran
- Lice: Bućan Milić
- Lice: Cvijetić Svetislav
- Lice: Drljača Duško
- Lice: Grab Uroš
- Lice: Janković Aleksandar
- Lice: Jorgić Goran
- Lice: Kljakić Igor
- Lice: Letić Milenko
- Lice: Milaković Borislav
- Lice: Radusinović Draško
- Lice: Savić Goran
- Lice: Savić Slobodan
- Lice: Vučković Mile
- Logori u BiH
- Ratni zločini
- Sud Bosne i Hercegovine
