Optuženi Ranko Babić je u svojoj završnoj riječi kazao kako stvarni krivci “za ove nemile događaje” likuju jer nikada nisu privedeni. Istakao je kako je njegova supruga bila Bošnjakinja, te da je u ratu pomogao “kome je mogao i kome nije smio”.
Ispričao je kako je početkom rata kod njega bila smještena njena porodica, te da je on od 1. februara 1992. godine bio angažovan u Rudniku Ljubija.
“Svi podobni Srbi su bili obaviješteni o preuzimanju vlasti, samo nisam ja, pa umalo nisam poginuo”, rekao je Babić.
Naveo je kako se vojno angažovao 31. jula 1992. godine kako bi zaštitio suprugu i djecu, koji su maltretirani. Naveo je kako mu je Radmilo Zeljaja kazao da nema mjesta za oficirski kadar, te da je 2. augusta upisan u Ljubijski bataljon.
“U ‘Monografiji Prijedorske brigade’ samo sam ja naveden bez dužnosti. Nisam imao nikakvu komandu ni zapovjednu dužnost. Niko u mene nije imao povjerenje. Vještak vojne struke je rekao na ovome suđenju kako savjetnik komandanta nije bio predviđen formacijski niti je imao bilo kakvu komandnu dužnost”, kazao je Babić.
Izrazio je uvjerenje da će ga Sud osloboditi jer nije prisustvovao nikakvim nezakonitim radnjama.
Babić je optužen, s Milodragom Glušcem, Rankom Došenovićem, Zdravkom Panićem, Trivom i Milanom Vukićem, Slobodanom Kneževićem i Miloradom Obradovićem, za učešće u nezakonitom zarobljavanju i zatvaranju 120 muškaraca – u Domu u Miskoj Glavi, a potom i na stadionu u Ljubiji – te njihovom mučenju i ubistvima počinjenim krajem jula 1992. godine.
Saša Dakić, advokat Došenovića, naveo je kako pomoćnik komandanta nije rukovodeći kadar u bataljonu, te da nije mogao planirati, podsticati, narediti ni spriječiti izvršenje krivičnog djela, niti kazniti počinioce. Naveo je kako je više svjedoka istaklo da je Došenović bio pripadnik Vojne policije bez ikakve funkcije i ovlaštenja.
“Rade Bilbija je bio komandant bataljona. Nijedan materijalni dokaz nema da je Došenović nešto naredio. Tužilac nije dokazao postojanje udruženog zločinačkog poduhvata”, rekao je Dakić te naveo kako Došenović nije bio u Ljubiji na stadionu, niti u Kipama, gdje su bila strijeljanja, te zatražio od Sudskog vijeća da ga oslobodi odgovornosti.
Odbrana Zdravka Panića je navela kako Tužilaštvo nije izvelo nijedan materijalni dokaz da je postojao zajednički umišljaj optuženih čiji je cilj bio da počine krivična djela, kao i da Optužba nije ponudila nijedan dokaz da je optuženi učestvovao u izvođenju i ubijanju 11 civila iz Doma u Miskoj Glavi.
Pozvali su se iz Odbrane na, kako su rekli, kontradiktorne izjave svjedoka, te ukazali na svjedočenje S-1, koji je izjavio da su vojnici u uniformama čitali spiskove i izveli zarobljene iz Doma u Miskoj Glavi, te da je Panić bio u civilu, odnosno da nije imao uniformu. Iz Odbrane su se pozvali i na svjedočenje Nermina Karagića, koji je bio u Miskoj Glavi zarobljen, te opisao drugu osobu kao visoku, s bradom i naoružanu, da je učestvovala u zarobljavanju i odvođenju.
“Veliki broj svjedoka koji su dali iskaze ovdje su nastojali izbjeći krivičnu odgovornost”, rekli su iz Odbrane Panića i naveli kako nije dokazano da je počinio zločine.
Odbrana Trive Vukića je također sporila postojanje udruženog zločinačkog poduhvata, kao i da je optuženi bio pripadnik Miskoglavske čete. Naveli su kako je on bio pripadnik Teritorijalne odbrane, koja je na nivou seoske straže, naveli su, pozivajući se na vještačenje vještaka Martina Frančeševića.
“Nijedan optuženi nije djelovao na ostvarenju zajedničkog cilja. Neosnovana je tvrdnja da je između njih bilo dogovora. Individualna odgovornost mog branjenika nije dokazana”, rekli su iz Odbrane, navodeći kako ga niko od svjedoka nije prepoznao da je učestvovao u zarobljavanju i odvođenju.
Iznošenje završne riječi Odbrane se nastavlja 24. aprila.
