Svjedokinja Tužilaštva BiH, koja je željela da njeno ime ne bude objavljeno, ispričala je kako je živjela u Donjim Kukavicama i da je njen otac radio kao stražar u bolnici, gdje je 10. juna otišao na posao.
“Vratio se tek 11. juna u večernjim satima. Ispričao je kako su sve nesrbe odveli u policijsku stanicu na ispitivanje, gdje je bio izložen psihičkom i fizičkom maltretiranju. ‘Neću im više živ u ruke’, kazao nam je kada je došao kući”, ispričala je.
Navela je kako su se njen otac i stariji brat sakrili u šumu, kao i da su spavali u štali, dok su ona i drugi članovi porodice bili u kući. Srpska vojska je često, prema njenim riječima, pretresala kuće, a krajem mjeseca su s megafona pozivali ljude da predaju naoružanje i govorili da su sigurni.
Prema njenim riječima, bile su velike kiše kada su se članovi njene porodice vratili kući, a 25. juna je otac pozvao brata da idu na neki sastanak.
“Taj dan su ubijeni. Dugo mi je trebalo da to saznam. Brat je prozvan na strijeljanje. Otac je rekao: ‘Nemojte njega, ima malu bebu.’ Vojnik je njemu rekao da ide s njim”, ispričala je svjedokinja svoja saznanja, navodeći kako su se tog dana čuli pucnjevi u gornjem dijelu sela.
Ona je s drugim članovima porodice pobjegla u šumu, koju su često granatirali. Iz šume su krajem septembra otišli u Večiće, gdje je mjesec dana bila u podrumu, odakle su krenuli preko šume s drugim civilima. Izjavila je kako su se predali u Dubokoj, odakle su ih odveli u školu u Grabovici.
“Muškarce su smjestili na sprat, a žene i djecu dolje. Kasnije su po nas došli autobusi i odvezli nas za Travnik. Sudbina tih 170 ljudi iz škole u Grabovici i danas nije poznata”, ispričala je svjedokinja, te dodala kako je nakon rata pronašla posmrtne ostatke oca i brata.
Na pitanja Odbrane da li zna nešto “o naoružavanju muslimana i Hrvata u Kotor-Varoši”, kao i ubistvu policajaca u Večićima, što je prethodilo ovim događajima, svjedokinja je rekla da ne zna.
Zdravko Samardžija je optužen da je, u svojstvu člana komande Specijalnog odreda milicije Centra službi bezbjednosti Banja Luka, bio dio udruženog zločinačkog poduhvata čiji je cilj bilo trajno uklanjanje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva s područja Kotor-Varoši.
Svjedok Milan Grgić je ispričao da je živio u Kotorištu, te da je radio kao prevoznik i imao ugostiteljski objekat na ulazu u grad.
“Sjedili su jedne večeri kod mene na sastanku rukovodioci i pričali kako da Kotor bude neutralan, da se ne ratuje. Zvali su me da sjednem s njima”, kazao je Grgić.
Ispričao je kako ga je najbolji prijatelj Zdravko Kršić uhapsio na ulici i odveo u policijsku stanicu, gdje je nekoliko puta teško pretučen tokom ispitivanja i gdje su tražili od njega da piše šta se pričalo na tom sastanku. Odatle su ga, dodao je, odveli u zatvor.
“Bilo nas je 50 u jednoj prostoriji. Hranu donesu na vrata i onda prvog ko je do vrata prebiju. Mene su tako prebili. Nije mi do hrane bilo. Bila je pokvarena i ljudi su dobili stomačne probleme”, rekao je Grgić.
Svjedok je naveo kako je čuo za optuženog Samardžiju kada su ga izveli da opere auto. Kazao je i da ga je jedan policajac vratio nazad pod izgovorom da je Samardžija, koji je nailazio tuda, opasan.
Ispričao je i kako su u zatvoru pretukli Tomu iz Jagodine, koji je preminuo nakon što su ga vratili u ćeliju. Naveo je kako se potpisao da dobrovoljno napušta Kotor-Varoš, te da je s familijom, uz pomoć policajca Duška Vujičića, autobusom napustio svoj grad.
Suđenje se nastavlja 20. aprila.
