Bojana Kuljanin kazala je da je 13. maja 1992. bio manji napad na Bradinu. Navela je da u Bradini nije bilo oružanih formacija, a da su se mještani organizovali da zaštite selo.
Kazala je da je 25. maja uveče krenuo novi napad, a da su naredno veče počele padati granate. Sa drugim ženama i djecom sakrila se u podrum jedne kuće.
“Cijeli dan se pucalo i padalo, dok jedan čovjek nije došao i rekao: ‘Kupite se, Bradina gori, ubijaju sve’”, prisjetila se svjedokinja.
Kazala je da su bježali i skrivali se, a kad je prestala pucnjava, došli su do jedne pećine u zoru. Navela je da je većina kuća u Bradini bila spaljena i da je s malom djecom i svekrvom boravila kod jedne žene, a onda u drugoj kući do 12. jula, kada su ih vojnici odveli u školu u Bradini.
“Bilo je dosta žena i djece… Krcate su učionice bile”, navela je Kuljanin.
Rekla je da je u školi bilo nekoliko staraca koje su izvodili i tukli, a da je Milan podlegao.
“Sijeda glava bila je krvava, nisam ga mogla poznati”, kazala je svjedokinja.
Ispričala je da je na školu pucano iz kamiona s vojskom koji su prolazili, te da su neki ulazili unutra i udarali ih. Rekla je da je vidjela kada je 12. jula zapaljena crkva u Bradini, a čula je da su tada izgorjele i preostale kuće.
Poslije četiri do pet dana, kako je kazala, rečeno im je da se spremaju na voz i otišla je da pronađe rođake.
Kuljanin je rekla da su njen suprug Gojko i njegov brat Milenko bili u šumi kad je počeo napad 25. maja, a da je svekar Drago ostao kući jer je bio slabo pokretan i star. Ispričala je da su 20-ak dana poslije napada njihova tijela pronađena na području porodične njive i šume, zajedno sa jednim mladićem. Dodala je da su odvezeni pred crkvu i ukopani. Čula je da je svekar ubijen kada nije mogao da se popne u kamion.
Prema njenim saznanjima, napad su izvele zajedno hrvatske i bošnjačke snage. Kuljanin je braniteljici Nini Karačić potvrdila da su muškarci iz Bradine odbili prvi napad 13. maja. kao i da su 25. ostali u šumi da pokušaju odbiti i drugi.
Za zločine na području Konjica optuženi su Esad Ramić, Omer Borić, Šefik Nikšić, Adnan Alikadić, Mitko Pirkić, Hamed Lukomirak, Safaudin Ćosić, Muhamed Cakić, Ismet Hebibović i Željko Šimunović. Na teret im je stavljeno da su u periodu od maja 1992. do maja 1993. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada na srpsko civilno stanovništvo na području Konjica, počinili progon – ubistvima, silovanjem, zatvaranjem, mučenjima i drugim nečovječnim djelima.
Marinko Mlikota kazao je da je bio u Hrvatskom vijeću obrane, odnosno Hrvatskim obrambenim snagama, i da je u maju dobio naredbu za deblokadu pravca Sarajevo – Konjic. Ispričao je da je 25. maja na njegovu grupu zapucano iz bunkera i da su “to eliminisali”, a narednog dana su se spuštali u Bradinu.
Prema njegovim riječima, u akciji su bili i “Hasini”, kao i Mitketovi “Akrepi”. Potvrdio je da je neko od “Akrepa” pucao na njegovu grupu iz nepoznatog razloga.
Kazao je da su ušli u jednu nedovršenu kuću, da se odmore, te da je njegov saborac pucao na jedno lice koje je otvorilo vatru na njega. Kako je rekao, obojica su bila mrtva. On je kazao da su se spustili u centar Bradine i usput pokupili par vozila za svoje potrebe, a potom je po njih došao kombi.
Odbranama je potvrdio da su u Bradinu došli da deblokiraju saobraćajnicu na koju su srpske snage postavile barikade. Složio se s braniteljicom Mirnom Avdibegović da su prije dolaska imali informacije da su Srbi naoružani.
Optuženi Pirkić ispitivao je svjedoka o pravcima kretanja njegove grupe. Mlikota je rekao da su, kad su se spustili, “Akrepi” bili 50 metara od njih, dok je optuženi kazao da je ta jednica bila daleko tri do četiri kilometra.
Suđenje se nastavlja 17. decembra.
