Fata Selimović je ispričala da je prije rata živjela sa suprugom Aganom, sinovima Amirom i Emirom od kojih se rastala u maju 1992. kada su dobili informacije da se trebaju izmjestiti prema Sapni. Ispričala je da su se prvo uputili prema Klisi, gdje su prenoćili.
“Moj Agan je izašao motokultivatorom gore da izvidi, vratio se i rekao mi: ‘Ne možemo za Sapnu. Eno Vinko na tenku, slagao nas je – on će nas ili pustiti ili u branu'”, prisjetila se Selimović riječi supruga, objašnjavajući da misli na optuženog Vinka Radovića.
Ona je ispričala da su potom u kolonama po dvoje krenuli prema Đulićima, gdje ih je na raskrsnici dočekala vojska, i da su žene i malu djecu odvajali na jednu, a muškarce i mladiće na drugu stranu.
“Kad je došlo da nas razdvajaju, moj sin viče: ‘Mama, ne daj me’. Kad sam pošla prema mom djetetu, njega su uzeli, a mene gurnuli, ja sam pala. Kad sam došla sebi, oni su već bili u kamionu”, ispričala je Selimović.
Nakon što joj se svijest vratila, ispričala je, krenula je prema garaži, gdje su ostali drugi zarobljenici, kako bi pokušala spasiti drugog sina. Tu je vidjela zarobljenike vezanih ruku.
“Oni su bili krenuli dolje prema kamionima. Ja sam pošla da vidim, makar jedno moje dijete da spasim. Ja dolazim do kamiona – on natrpan ljudima, pun – kad on kreće”, kazala je ona.
Selimović je opisala da su preko puta kamiona bila dva vozila u koja su unosili velike naslage pasoša i dokumenata zarobljenika, a da je kraj vozila stajao optuženi Vinko Radović.
Posmrtne ostatka mlađeg sina i supruga je svjedokinja, kako kaže, našla i sahranila, ali ne i starijeg.
“Da mi je makar kosti da mu nađem, kosti makar”, rekla je Selimović.
Optuženog Radovića, kako je rekla, poznaje kao konduktera koji je radio s njenim djeverom prije rata, te je jedne prilike dolazio njima kući po ključeve, kada ga je i vidjela.
Na pitanje branioca Miloša Perića zašto Radovića nije spomenula u ranijim iskazima, svjedokinja je kazala da je nisu pitali o tim okolnostima.
Ona je svjedočila na suđenju Vinku Radoviću, Petku Paniću i Dragomiru Vasiću, optuženima za prisilno preseljenje, nečovječno postupanje i zatvaranje civila na području Zvornika.
Svjedokinja Nura Delić kazala je da je prije rata živjela u Klisi sa suprugom, dva sina, kćerkom i snahom. Jedan sin je, kazala je, pobjegao preko šume i poginuo nakon nekoliko mjeseci.
“Došlo to jutro, čuje se vojska, govori: ‘Krećite, izlazite’. Narod izašao kod raskršća, iščekivali jedni druge, i kreće se prema Bijelom Potoku”, kazala je Delić.
Opisivajući razdvajanje, Delić je kazala da je bila sa suprugom Nurijom i sinom Admirom, te da je čula da je na tenku neki Vinko.
“Došao vojnik i kaže sinu: ‘Šta čekaš, kreni tamo’. Ja mu govorim da nema on godina. Kaže: ‘Kreni odmah tamo, možeš držati pušku'”, ispričala je ona i dodala da dugo nije imala informacija o sinu.
“Eto nema pet-šest mjeseci kako sam ga našla, prvo jedna kost, pa druga, pa glavu našli, pa ga uklapala”, ispričala je kroz suze Delić.
Ona je kazala da je njene rodbine Delića oko 17 osoba odvedeno i ubijeno. Većinu su, kaže, pronašli i sahranili.
Na pitanje Odbrane da li je vidjela optuženog Radovića na tenku, svjedokinja je kazala da ga nije mogla vidjeti od gužve, ali je čula od žene koja ga je vidjela.
Svjedokinja Maksida Ademović kazala je da je živjela u selu Tršići sa suprugom, dva sina, svekrom i svekrvom kada je došla naredba da se krene za Klisu.
“Kad smo došli dolje, žene i djeca na desnu stranu, muškarci na drugu. Muža odveli, brata mu, komšije, amidžiće, sve muške”, ispričala je ona.
Svekar i svekrva su, prema riječima svjedokinje, ostali u kući u Tršićima, odakle su ih odveli u Srbiju, a kasnije i za Mađarsku.
Termin nastavka suđenja bit će naknadno zakazan.
