Amela Hakalović rekla je da je sa porodicom pobjegla iz svog sela Luke kod Nevesinja kada je došla vojska i da su otišli na Zijemlje, u selo Šarice kod nene.
“Spavali smo pod šatorom u šumi, ja, sestra Sanela, dedo Ibro…”, navela je Hakalović, dodajući da su jedan dan čuli pucnje.
Kazala je da su se sakrili iza stijene, ali da su ih vojnici zapazili. Jedan od njih, kako je ispričala, obratio se njenom djedu po imenu, a on je njemu rekao: “Otkud ti, Dragane?” Hakalović je izjavila da su ih odveli u selo, gdje su bili njeni roditelji i mali brat. Narod je bio okupljen na jednoj livadi.
Rekla je da su njenog oca Mehu Bulića i djeda Ibru izdvojili zajedno sa ocem i sinom koji su se prezivali Abaza. Jednom od Abaza, kako je navela, vojnik je nožem ucrtao krst na glavi.
Hakalović je kazala da su njih četvorica ležala potrbuške dok su ih vojnici udarali nogama. Ona je s drugima odvezena u Nevesinje, a rečeno im je da će oni doći za njima.
“Ostaju ležeći na livadi, to je zadnja slika”, kazala je svjedokinja, dodajući da nikad više nije vidjela ni pronašla posmrtne ostatke.
Navela je da ne traži naknadu materijalne štete.
“Meni samo treba informacija gdje je moj otac… Gdje je njegovo tijelo da ga možemo dostojno sahraniti”, rekla je Hakalović.
Za zločine počinjene na području Nevesinja i Mostara sudi se Draganu Đurđiću, nekadašnjem zamjeniku komandanta Petog bataljona Nevesinjske brigade Vojske Republike Srpske i komandiru Interventnog odjeljenja, te Draganu Ivaniševiću, Goranu Došli, Milanu Trifkoviću, Siniši Kandiću, Dragoslavu Aćimoviću i Mladenu Kandiću, bivšim pripadnicima Petog bataljona. Optužnica ih tereti za ubistva oko 100 žrtava bošnjačke nacionalnosti s područja Nevesinja.
Na pitanja Odbrane, svjedokinja je kazala da je u vrijeme dešavanja o kojima je svjedočila imala osam godina. Braniocu Radivoju Lazareviću je rekla da je od jednog preživjelog svjedoka saznala da je njenog oca vidio na Borcima, kod Boračkog jezera.
Nastavak suđenja je zakazan za 15. septembar.
