Faruk je bio najstarije dijete Nasrudina Bilalića, koji je s njim te suprugom i sinovima Elvirom i Enverom živio sretno u bijeljinskom naselju Zair do početka rata u Bosni i Hercegovini.

“Svaki roditelj bi poželio takvo dijete. On je bio brižan, bio je dobar učenik. Pogotovo je bio pažljiv prema majci. Kad bi imao slobodno vrijeme, radio je u kafiću. On bi, kad bi došao, u ono vrijeme bakšiš, šta li, samo zavukao ruku u džep i majci u kućnu haljinu stavio. A ja, ono iz zezancije, rekao mu: ‘A kamo meni?’ On bi rekao: ‘Ti radiš’”, počinje Nasrudin dočaravati novinarima Detektora kakav je bio njegov Faruk, za čiju smrt do danas nema kažnjenih.

Rođen 1973. godine, Faruk je bio mladić omiljen u društvu. Imao je i djevojku, prisjeća se njegov otac.

“Volio je biti u trendu… Možda mi je to ostalo i žao… Izađu jedno vrijeme one pantalone sa zakrpama – ja ga sreo i naružio ga, govoreći mu šta će mu to”, kaže Nasrudin.

Dodaje kako mu i danas supruga kaže da ga nije trebao ružiti, te da i on smatra da je tako, ali da je sada kasno.

“Ima tih slika po kući, kad god se okrenem i počnem razmišljati, šta bi bilo kad bi bilo…”, kaže Nasrudin.

“Sve sam mislio, dijete će doći kući a nas nema”

Dok je s lakoćom opisivao dobrotu svog sina, Nasrudin mijenja izraz lica kada novinarima govori o 11. septembru 1992. godine. Tada je bio na radnoj obavezi van Bijeljine.

Bilalić kaže da se nakon početka rata u Bijeljini nekoliko mjeseci prividno smirila situacija i da su zato ostali, dok nije dobio poziv od supruge, koja ga je obavijestila da je njihov sin odveden iz kuće i da se nije vratio.

Faruk je radio tog dana, priča njegov otac, te je bio tek stigao kući kad su došli po njega.

Nasrudin je poslije saznao da je policijski kombi zaustavio njihovog mlađeg sina Elvira, koji je krenuo biciklom u grad, te da su ga pitali za brata Faruka. Kako bi im pokazao gdje se nalazi njihova kuća, Elvir je ušao u kombi, u kom je bilo pet policajaca.

Supruga mu je ispričala da je po pozivu Faruk izašao iz kuće i stavio joj ruku na rame.

“Nemoj se sekirati, nemoj plakati, oni su školski drugovi, samo na informativni razgovor idem”, rekao joj je, prepričava Nasrudin i govori da je njegova supruga tada osjećala neku tjeskobu.

Kasnije će saznati da mu je sina ispitivao Dragan Čobić zvani Čombe, koji je njegovoj supruzi rekao: “Vaš sin moj je školski drug, nemoj se sekirati.”

Policajci su odgurnuli mlađeg sina, koji je želio ući s bratom u kombi. Danas im je zahvalan na tome, jer u suprotnom, smatra, ni on ne bi bio živ.

“U to vrijeme koga su odveli, rijetko se vraćao”, kaže Nasrudin govoreći kako tada nisu znali gdje je odveden njegov Faruk.

Narednog dana Nasrudin je otišao u policijsku stanicu, gdje su mu rekli da, prema evidenciji, nema podatka da je privođen. Tu sreće bračni par Salković – Demira i Bedriju, koji su došli da traže svoga sina Mustafu.

Odveden je istu večer kad i Faruk, priča Nasrudin i govori da je njegov sin volio sport i gitaru, a zajedno s Mustafom, koji je vodio folklor, bio je bio član Kulturno-umjetničkog društva “Semberija”.

Svakog narednog dana Nasrudin je odlazio u policijsku stanicu nastavljajući potragu za sinom. Pokušavao je i na druge načine. Tako su u Bijeljini ostali do 1994. godine.

“Sve sam mislio, vratit će se. Bilo je mnogo logora, mislio sam – dijete dođe a nas nema u kući”, govori.

Nasrudin je išao i u Beograd, u Fond za humanitarno pravo, kod Nataše Kandić, s kojom je došao u Bijeljinu. Ona je tada razgovarala sa šefom bezbjednosti u Bijeljini Dragom Vukovićem, koji joj je rekao da oni ništa ne znaju za Bilalićev slučaj.

Bilaliću je međunarodna policija pomogla da napravi tužbu, koju je tek tada Sud u Bijeljini prihvatio.

Tadašnji načelnik policije u Bijeljini pronašao je ljude koji su u septembru 1992. radili u policiji, ispitao ih, a oni su izjavili da se ničega ne sjećaju i da ne znaju šta se desilo u danu kad je odveden Faruk.

Nasrudin kaže da mnogi iz straha nisu svjedočili, da su mnogi preminuli i da se sve svelo “da niko ništa nije vidio”.

Navodi da je Dragan Čobić na suđenju u Bijeljini izjavio da nije ubio Faruka.

“Jesam ga priveo, ispitao i pustio”, izjavio je Čobić na suđenju koje je okončano oslobađajućom presudom.

Čobić je oslobođen optužbe da je kao pripadnik Interventnog voda Stanice policije u Bijeljini, zajedno s još četiri nepoznate osobe, priveo Mustafu Salkovića i Faruka Bilalića i odveo ih u nepoznatom pravcu, gdje su ubijeni.

Prema obrazloženju presude, Čobić je oslobođen jer nije bilo materijalnih dokaza, niti su saslušani svjedoci potvrdili da je on ubio Faruka i Mustafu.

Onaj ko nije doživio, ne može shvatiti

Farukovi posmrtni ostaci pronađeni su 2003. godine u Sremskoj Mitrovici u Srbiji.

“Amor Mašović, tražeći tijela po Sremskoj Mitrovici i Šamcu, na osnovu DNK analize je utvrdio da su tu kosti mog sina”, priča Bilalić, govoreći kako je konstatovano da je njegov sin ubijen metkom u potiljak.

Na sebi je imao crnu majicu, teksas hlače i papuče. Nasrudin vjeruje da je iz Bijeljine Drina odnijela tijela do Srbije, gdje su ih mještani izvlačili i ukopali.

“Moj sin je pronađen, Husika Mujezinović je pronađen, ali Mustafa Salković nikada nije pronađen, ni danas-dan se ne zna ni gdje je, ni šta je s njim”, kaže Bilalić.

Za njega je oslobađajuća presuda bila dodatno razočarenje, a jedina utjeha pronalazak kostiju i ukop sina u Tuzli.

Početkom ove godine Bilalić, koji danas živi u Sarajevu, svjedočio je na suđenju Živanu Miljanoviću, Stevi Bokariću, Jovici Petroviću, Mirku Simiću, Ljubi Markoviću, Slavenku Kočeviću, Zvonku Pržulju, Milenku Samardžiji i Kosti Staniću, nekadašnjim rukovodiocima i pripadnicima policijskih snaga iz Bijeljine i Sokoca. Optužnica Tužilaštva BiH ih tereti za odvođenje 22 civila bošnjačke nacionalnosti iz naselja Bukreš i njihova ubistva pored rijeke Drine u Balatunu u noći s 24. na 25. septembar 1992. godine. Samardžija je optužen i da je na obali Drine iz neposredne blizine pucao u trojicu muškaraca koje je policija privela 11. septembra 1992.

Saznao je da je njegov sin, zajedno s još dvojicom muškaraca iz Bijeljine, trebao da bude odveden u logor “Batković”.

“Odveli su ih, mjesto se zove Balatun, to je mjesto na Savi, gdje su jednostavno strijeljani. Nije samo on, tu su strijeljani i mnogi drugi”, kaže Bilalić.

Dok čeka epilog novog suđenja, kaže, svjestan je da mu nijedan sud ne može sina vratiti.

“Imam neke pretpostavke ko je to uradio, gledam ga s leđa, gledam ga u lice, ali nisam siguran dok Sud ne odradi svoje. Svaki put je potresno, teško je. Mora se”, govori Bilalić i napominje da oni koji nisu doživjeli njegovu sudbinu ne mogu ga ni razumjeti, ali da to nikome ne bi ni poželio.

Ipak, osobi koja je ubila njegovog sina želio bi da se obrati i da je pita: “Zašto? Niti ti znaš što si ga ubio, niti on zna zašto je ubijen.”