Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je na posebnoj sjednici Narodne skupštine ovog entiteta na kojoj je usvojen izvještaj Nezavisne međunarodne komisije o stradanju svih naroda na području srebreničke opštine od 1992. do 1995. godine, iznio više tvrdnji koje su u suprotnosti sa sudski utvrđenim činjenicama, a koje je Detektor provjerio kroz više haških presuda.
Dodik je, osim što je negirao genocid, što je kažnjivo prema izmjenama Krivičnog zakona BiH koje je prije tri godine nametnuo bivši visoki predstavnik Valentin Inzko, osporavao postojanje genocidne namjere, koju je kroz presude utvrdilo više haških vijeća koja su sudila za Srebrenicu, pa je u tom kontekstu aludirao na slanje žena i djece u julu 1995. u Tuzlu, do iznošenja tvrdnji da su stradali oni koji su se probijali iz vojnog obruča.
Dio tvrdnji koje je na sjednici Narodne skupštine iznio Dodik navedene su u izvještaju Međunarodne komisije za Srebrenicu, a Detektor je ranije provjerio kako se niz stavova navedenih u ovom dokumentu protivi zaključcima donesenim u više presuda Haškog tribunala, iako se komisija u radu poziva na ove presude.
Komisija je osnovana 2019. na inicijativu Narodne skupštine i Dodika, koji je i tada obnašao dužnost predsjednika Republike Srpske, da bi sredinom 2021. godine Vlada ovog entiteta, također na posebnoj sjednici, primila k znanju izvještaj koji su potom na zadnjoj sjednici Skupštine jednoglasno usvojili poslanici iz svih stranaka ovog entiteta.
Haški tribunal je zbog genocida u Srebrenici osudio sedam osoba, kojima je izrečeno po pet kazni doživotnog zatvora te po dvije u trajanju od po 35 godina zatvora. Za druge zločine u Srebrenici osuđeno je u Haagu još 12 osoba.
Genocidna namjera da se bosanski muslimani djelimično unište kao grupa
Prije samog glasanja, Dodik je u obraćanju iznio tvrdnje koje nemaju uporište u presudama međunarodnog suda, a jedna od njih je osporavanje genocidne namjere.
“Osnovana pretpostavka za genocid jeste da jedna nacionalna grupa, etnička grupa ima namjeru da biološki eliminiše drugu etničku grupu. Je li tako? To piše. Gdje je bila namjera, imate li ijednu odluku?”, kazao je Dodik u NSRS-u, ali i neke od svojih tvrdnji u korist negiranja je ponovio i na skupu “Srpska te zove” održanom 18. aprila u Banjoj Luci.
U haškim dokumentima se navodi kako se genocid odnosi na svaki zločinački pothvat koji ima za cilj da se upotrebom određenih sredstava u cijelosti ili djelimično uništi određena vrsta grupe. Posebna namjera, prema istim dokumentima, zahtijeva da se genocid sastoji od dva elementa, odnosno da djelo ili djela moraju biti usmjereni protiv nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe, te moraju imati cilj da unište sve ili dio pripadnika te grupe.
U predmetu protiv Radislava Krstića, bivšeg komandanta Drinskog korpusa Vojske Republike Srspke (VRS), koji je prvi osuđen za genocid i kojem je izrečena kazna od 35 godina zatvora, navodi se da će se ubijanje svih pripadnika dijela grupe locirane unutar manjeg geografskog područja, čak ako i rezultira manjim brojem žrtava, okvalifikovati kao genocid onda kada je izveden s namjerom da se uništi dio grupe kao takve locirane na tom manjem geografskom području.
“Meta fizičkog uništenja može biti samo geografski omeđeni dio veće grupe zbog toga što počinioci genocida namjeravano uništenje smatraju dovoljnim da zatru grupu kao poseban entitet na geografskom području koje je posrijedi”, piše u presudi Krstiću.
U ovom predmetu je Vijeće na osnovu dokaza zaključilo “da su snage VRS-a htjele da eliminišu sve bosanske muslimane u Srebrenici kao zajednicu”.
“Vijeće zaključuje da namjera da se pobiju svi vojno sposobni muškarci bosanski muslimani u Srebrenici predstavlja namjeru da se djelimično unište bosanski muslimani kao grupa, što se stoga mora okvalifikovati kao genocid”, zaključak je Vijeća u presudi Krstiću.
U predmetu “Popović i ostali”, u kojem se sudilo oficirima Glavnog štaba VRS-a, Drinskog korpusa, Zvorničke brigade i Ministarstva unutrašnjih poslova RS-a, navodi se da su srpske snage imale namjeru da unište dio zaštićene grupe.
Dalje se pojašnjava da, iako je stanovništvo Srebrenice prije njenog pada u ruke VRS-a predstavljalo mali postotak ukupnog bošnjačkog stanovništva BiH u to vrijeme, značaj zajednice ne određuje samo njena veličina.
Vijeće potom navodi da je izrađen plan da se ubiju muškarci okupljeni u Potočarima i da su se obim i razmjere operacije ubijanja postepeno povećavali, kao i da se krug žrtava proširio na one koji su se predali ili su zarobljeni tokom potjere koju su srpske snage preduzele dok su oni pokušavali da pobjegnu na teritoriju pod kontrolom Armije BiH.
“Pretresno vijeće konstatuje da je operacija ubijanja – od odvajanja preko zatočenja do pogubljenja i pokopavanja – bila pažljivo orkestrirana strategija uništavanja usmjerena protiv muslimanskog stanovništva istočne Bosne. Putem tog ubilačkog poduhvata počinjena su osnovna djela ubijanja i nanošenja teških tjelesnih i duševnih povreda. Pretresno vijeće se van svake razumne sumnje uvjerilo da su ta djela izvršena s genocidnom namjerom”, navodi se u presudi u predmetu “Popović i ostali”.
VRS prisilila stanovništvo da napusti Potočare
Dokaz iz Tribunala. Foto: MKSJ
Nastavljajući da govori o postojanju genocidne namjere, Dodik je upitao poslanike NSRS-a: “Kako je moguće onda da se u tom periodu, u julu mjesecu, odvoje žene i djeca i pošalju prema Tuzli ili nekim drugim mjestima, kako je to moguće?”
Na hiljade stanovnika Srebrenice, kako navode presude, pobjeglo je u Potočare kako bi potražili zaštitu u bazi UN-a, odakle su 12. i 13. jula 1995. žene, djeca i starci “potrpani” u autobuse i pod kontrolom snaga VRS-a odvezeni na teritoriju pod kontrolom Armije BiH.
Vojnici iz holandskog UNPROFOR-a, kako su utvrdila haška vijeća, pokušali su pratiti autobuse iz Potočara u kojima su se nalazili civili. U presudi bivšem presjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, osuđenom na kaznu doživotnog zatvora, između ostalog i zbog genocida u Srebrenici, zaključuje se da su pripadnici UNPROFOR-a uspjeli ispratiti prvi konvoj 12. jula 1995, ali nakon toga su zaustavljeni na putu, a vozila su im ukradena uz prijetnju oružjem.
Ova, kao i presude izrečene komandantu i oficiru Gavnog štaba VRS-a Ratku Mladiću i Zdravku Tolimiru, osuđenima na doživotne kazne zatvora, utvrdile su da je do 13. jula 1995. godine uvečer približno 25.000 do 30.000 žena, djece i staraca koji su se sklonili u Potočare poslije pada Srebrenice – izuzev ranjenika – odvezeno iz baze UN-a u okviru operacije koju je organizovalo rukovodstvo VRS-a, uz pomoć policije.
“Pretresno vijeće konstatuje da 12. i 13. jula 1995. civili iz Srebrenice, koji su autobusima odvezeni iz Potočara, nisu slobodno izabrali da napuste područje bivše enklave. Ljudstvo Drinskog korpusa koje je sudjelovalo u operaciji transporta znalo je da je VRS prisilio bosansko-muslimansko stanovništvo da napusti to područje”, navelo je Vijeće kod Krstića.
Vijeća su dalje utvrdila da je u Potočarima od jutra 12. jula počelo odvajanje muškaraca i njihovo držanje na zasebnim mjestima, a odvajani su i prilikom ulaska u autobuse, dok su potom odvoženi na mjesta zatočenja u Bratuncu.
U presudi “Popoviću i ostalima” je utvrđeno da su muškarci u dobi između 15 i 65 godina odvojeni u Potočarima, zatim prevezeni i držani u zatočeništvu u nepodnošljivim uslovima, a kasnije pogubljeni, da se pretežno radilo o civilima i da je među njima bilo dječaka i starijih.
“Činjenica da su ti ljudi potražili zaklon u Potočarima bila je, kao i u slučaju žena, djece i staraca, direktna posljedica vojnog napada na enklavu. Ti muškarci i dječaci nisu odvojeni zbog toga što se smatralo da su pripadnici ABiH ili nekih drugih oružanih snaga, niti su uloženi ikakvi stvarni napori da se izvrši provjera i utvrdi da li među njima ima ratnih zločinaca, odnosno da se odvajanje ograniči na takve ljude”, navodi se u ovoj presudi.
Osporavanje da je ubijeno između 7.000 i 8.000 Bošnjaka
U nastavku obraćanja u Narodnoj skupštini, Dodik je tražio ime ijednog stradalog Bošnjaka u Srebrenici.
“Stradali su oni koji su se probijali. To je vojnički posao bio da se probijaju kroz obruč. Za njima je išao jedan dio naroda ili ljudi koji su stradali”, kazao je Dodik i dodao da ima i zločina koji su počinili Srbi i da je nemoguće opravdati to da je neko došao među zarobljenike i da ih je strijeljao samo zato što pripadaju drugom narodu.
Haške presude navode da je formirana kolona s ciljem probijanja prema teritoriji pod kontrolom ABiH i da su trećinu kolone činili vojnici, iako nisu svi bili naoružani, i da prisustvo nekih naoružanih pripadnika ljudstva ABiH u koloni nije sporno.
Prema presudama, srpske snage su pokrenule artiljerijski napad na kolonu koja je prelazila asfaltnu cestu na području između Konjević-Polja i Nove Kasabe, i samo otprilike trećina muškaraca uspješno je prešla tu cestu, a kolona je razbijena u dva dijela. Potom kreću zarobljavanja Bošnjaka sa začelja kolone, nagovarani su na predaju, a na njih je pucano iz protivavionskog naoružanja i drugog oružja, ili su koristili ukradenu opremu UN-a ne bi li muškarci pomislili da su to predstavnici UN-a.
“Najveće grupe muškaraca bosanskih muslimana iz kolone zarobljene su 13. jula 1995. godine. Njih nekoliko hiljada okupljeno je na livadi kod Sandića, ili u njenoj blizini, i na fudbalskom terenu u Novoj Kasabi”, navodi se u presudi Mladiću.
Nakon toga, zarobljeni se prebacuju na mjesta zatočenja, gdje su ubijeni.
U presudama se navodi da je ubijanje 13. jula 1995. vršeno na rijeci Jadar, u dolini Cerske, u skladištu u Kravici, na livadi u Sandićima i u školi u selu Luke, a nastavilo se narednih dana u Orahovcu, brani kod Petkovaca, školi u Ročeviću, školi u Kuli, u Kozluku, Vojnoj ekonomiji Branjevo, u Domu kulture u Pilici, kod Nezuka, ubijeni su i ranjenici iz bolnice u Milićima, a nastavljena su ubijanja u Snagovu i u Trnovu.
Mnoga sudska vijeća su prihvatila da je u julu 1995. ubijeno između 7.000 i 8.000 Bošnjaka iz Srebrenice i njene okoline.
Haški tribunal, Sud BiH te pravosuđa u Srbiji i Hrvatskoj do sada su osudili ukupno 54 osobe na 781 godina i pet doživotnih kazni zatvora – za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine počinjene u Srebrenici u julu 1995. godine.