Reportaža

Treća decenija obilježavanja masakra na Markalama bez optužnica

Treća decenija obilježavanja masakra na Markalama bez optužnica

5. Februara 2024.10:04
5. Februara 2024.10:04
Prvi masakr na Markalama obilježio je djetinjstvo najmlađe preživjele žrtve i život njenih roditelja, kojima bi procesuiranje ovog zločina donijelo satisfakciju za patnje svih građana opkoljenog Sarajeva.

“Najedanput vriska, plač. To je trenutak šoka. I jednostavno ste izgubljeni u tom momentu. Prvo što sam uradio, pokupio sam nju i zaštitio je tijelom, i okrenuo se prema ulici u obližnji haustor koji se nalazi prekoputa pijace. Kad smo došli u haustor, ona je bila licem okrenuta prema supruzi i meni govori: ’Ona je ranjena’. Nisam ni primijetio da je bila ranjena. Jedino što sam osjetio je teško disanje i plač”, opisuje Fehim Bašić, s vidljivom knedlom u grlu, pojašnjavajući da se čuo samo tupi udarac jer su tijela vjerovatno pokupila zvuk detonacije.

Prisjeća se da je tog dana u popodnevnim satima sa suprugom i dvoipogodišnjom kćerkom Nejlom došao na pijacu, jedino, kako su vjerovali, sigurno okupljalište građana s područja Starog Grada. Okružena sa sve četiri strane visokim zgradama, pijaca nije bila vidljiva snajperistima.

Novinarima Detektora priča da su transporterom UNPROFOR-a prevezeni na dječiju hirurgiju bolnice Koševo, gdje je Nejla priključena na aparate na improvizovanom stoliću. Imala je ožiljak u predjelu srca i doktori su im saopštili da hitno mora biti operisana.

“Otprilike dva, dva i po sata trajala je operacija. To je vječnost, nemate predstave apsolutno, u stanju ste šoka, šta će biti, kako će biti. I kad je završena operacija, doktor je izašao i rekao: ’Ja sam uradio sve što sam mogao i što treba da uradim, ostalo je Božija volja i nadam se da će biti sve dobro’. Jedan geler je prošao tri centimetra ispod srca, probio je jetru. Morao je odstraniti trećinu jetre, probio je želudac i udario u drugu stranu želuca gdje je napravio ožiljak”, govori Fehim.

U posjetu maloj kćerki Nejli dolazio je nekoliko puta dnevno, svakog dana, i kaže da ju je zaticao uvijek u istom položaju na krevetu te da je bila jako disciplinovana i hrabra. Kada bi krenuo kući, Nejla bi zatvorila oči jer nije željela da gleda kad joj otac odlazi.

U periodu dok je bila u bolnici, Nejla je zaboravila i hodati. Njen otac nam prepričava da je njena mama krenula u toalet, a po povratku vidjela Nejlu na ulaznim vratima.

“Ona je skupila hrabrosti, snage da je sama to prebrodila i počela hodati”, dodaje Fehim.

Trajno urezani odlasci roditelja iz bolnice

Nejla Džananović je rođena u augustu 1991. godine.

“Sva moja najranija sjećanja za djetinjstvo vežu se za rat. Mi djeca koja smo rođena pred sami rat i u toku rata nemamo nekih drugih sjećanja. To je jednostavno ono prvo čega se sjećate, to je nama bila normalna situacija”, priča Nejla.

Ranjavanja u masakru se ne sjeća, ali pamti bolničke dane i odlaske roditelja nakon posjete.

“Sjećam se tog trenutka kad sam, hajmo reći, drugi put prohodala u životu… Bila sam s mamom u bolnici i sjećam se da je bilo jako teško, da je bilo naporno, ali sam ja valjda isprepadana svim tim odlascima mojih roditelja i tog ostavljanja mene same u bolnici. Tako da sam mislila da mama opet ode, da će me ostaviti samu tu. Sjećam se tog trenutka kad sam ustala na svoje noge i prohodala po drugi put”, kroz osmijeh priča Nejla, danas majka jednoipogodišnje djevojčice.

Ovo ranjavanje je ugrozilo Nejline vitalne organe, a njeni roditelji su uvijek strepili nad svakim njenim važnim korakom u životu, bojeći se padova ili sportskih aktivnosti. Godinama poslije, još uvijek mora ići na kontrole, ali kaže da se uvijek trudila da je događaj, koji je presjekao njeno djetinjstvo na pola, ne sputava u školskim aktivnostima i druženju s prijateljima. Nije željela da bude na bilo koji način privilegovana zbog toga što joj se desilo u masakru na Markalama.

Uvijek joj je bilo teško  govoriti prijateljima i kolegama o svom iskustvu, bojeći se da neće biti shvaćena i da će njena priča biti na neki način obezvrijeđena.

Decenije borbe žrtava Sarajeva za pravdu i moralnu satisfakciju

Nejla Džananović. Foto: BIRN BiH

Ove godine, 5. februara, obilježava se 30 godina od masakra na pijaci Markale, kada je ubijeno 68 građana a preko 140 teže i lakše ranjeno. Pijaca Markale je tokom najduže opsade jednog grada u modernoj historiji bila mjesto gdje se trgovalo različitim proizvodima do kojih su na razne načine dolazili građani Sarajeva. Na istom mjestu su stizale informacije o ranjenima i ubijenima jer je Sarajevo bilo u medijskoj blokadi.

Komandati Sarajevsko-romanijskog korpusa Stanislav Galić i Dragomir Milošević su za terorisanje građana Sarajeva osuđeni na doživotnu, odnosno 29 godina zatvora. Na doživotni zatvor, za terorisanje i granatiranje građana Sarajeva, pravosnažno su osuđeni i Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske i Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske.

Taj incident granatiranja predstavlja primjer granatiranja gdje su civili namjerno ciljani”, navodi se u odnosu na Markale u presudi Galiću iz novembra 2006. godine.

Od ovih presuda izrečenih u Hagu, domaći sudovi nisu izrekli nijednu presudu za zločin na Markalama ili druge incidente u gradu tokom tri i po godine opsade.

“Danas, kad su na sve oči uprte u Tužilaštvo i Sud BiH, mi ne možemo da dokučimo zašto ljudi ne rade svoj posao”, kaže za Detektor Senida Karović, predsjednica Unije civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo, koja smatra da su haške presude trebale biti “vjetar u leđa“ državnim tužiocima jer je njima pola posla obavljeno.

Napominje da je prošlo 30 godina od Markala, ali je za žrtve to bliska prošlost jer  nisu dobile moralnu satisfakciju.

Iz Državnog tužilaštva za Detektor su odgovorili da su trenutno u radu predmeti koji se odnose na istrage granatiranja i snajperskog djelovanja nad civilima u Sarajevu za vrijeme rata od 1992. do 1995. godine.

“U ovim predmetima Tužiteljstvo ostvaruje suradnju i sa kolegama iz tužiteljstva pri MRMKS (Međunarodnog mehanizma za krivične sudove), u kojem su procesuirani i osuđeni zapovjednici Sarajevsko-romanijskog korpusa Stanislav Galić i Dragomir Milošević”, navodi se u odgovoru.

Fehim Bašić. Foto: BIRN BiH

Kako navode iz Tužilaštva, jedan predmet koji se odnosi na granatiranje je 2023. godine prenesen u Srbiju zbog nedostupnosti optuženog.

Predmeti koji se odnose na granatiranje, snajperisanje i terorisanje građana Sarajeva su najsloženiji predmeti koji se, prema Revidiranoj strategiji za rad na predmetima ratnih zločina, moraju prioritetno rješavati.

Glavni tužilac Tužilaštva BiH Milanko Kajganić je tokom 2023. godine izdao određen broj pojedinačnih obavezujućih uputstava za donošenje tužilačkih odluka u predmetima ratnih zločina. Tako su, kako je potvrđeno, postupajući tužioci svakog mjeseca dostavljali izvještaje o poduzetim radnjama i aktivnostima. Za deset predmeta ratnih zločina je donesena tužilačka odluka, od čega jedna obustava i devet optužnica.

Za preostali dio predmeta postupajući tužioci su podnijeli detaljne izvještaje u kojima su naveli zbog kojih objektivnih okolnosti nisu mogli donijeti odluke do kraja godine. Kako navode iz Tužilaštva, najčešće nisu identifikovali izvršioce te je u ovim predmetima nastavljen rad.

“Kako ni u jednom predmetu u kojem još nije donesena odluka ta činjenica nije posljedica subjektivnih okolnosti niti nerada i nepostupanja tužitelja, tako za sada nema osnova za podnošenje disciplinskih prijava”, navodi se u odgovoru Tužilaštva.

“Važno je da se zna istina. Važno je da žrtve dobiju moralnu satisfakciju da bi dalje išli. Međutim, mi cijelo vrijeme stojimo u mjestu i borimo se. Vršimo pritisak da onaj koji je sijao zlo po gradu Sarajevu, snajperski djelovao, koji je ubijao nevine civile, odgovara za to. Međutim, do dana današnjeg nemamo razumijevanje niti Tužilaštva niti Suda, a političara ponajmanje”, dodaje Karović, te napominje da koriste svaku priliku da pitaju zašto nema optužnica za zločine u Sarajevu.

Fehimu bi, iako nije svjedočio i davao izjave o Markalama jer nije imao snage i za njega su ta sjećanja bolna, presuda izvršiocima za Markale bila moralna satisfakcija.

Za Nejlu je porazna činjenica što još uvijek Državno tužilaštvo nije podiglo optužnicu za zločine u Sarajevu. Ostaje gorak okus toga što pojedinci i danas pokušavaju da obezvrijede to što se desilo na Markalama, te što postoje navodi da su podmetnute lutke i da stradanja nisu realna.

“Svako od građana Sarajeva koji je preživio opsadu je žrtva”, zaključuje Nejla.

Emina Dizdarević Tahmiščija