U ovim su mjestima do kraja novembra 2023. godine pronađene 32 žrtve, podaci su Instituta za nestale osobe BiH, ali broj pronađenih i efikasnost traženja nije zadovoljavajući za porodice 7.600 žrtava za kojima se još traga.

Nepristupačan teren, manjak informacija o lokacijama pojedinačnih i masovnih grobnica te nedostatak resursa ograničavaju Institut u pronalasku.

Tokom 28. godine od završetka rata, Institut je identifikovao više od 80 osoba, te su posmrtnim ostacima 112 ranije ukopanih osoba dodane naknadno pronađene kosti, kaže Emza Fazlić, glasnogovornica Instituta.

“Tako smo vratili dostojanstvo i identitet 82 žrtve koje su ponovo dobile svoja imena i prezimena, čije su sudbine rasvijetljene. U određenoj mjeri se radi o žrtvama koje su identificirane godinama unazad putem DNK metode, ali porodice do sada nisu smogle snage da konačno pristupe identifikaciji”, kaže Fazlić.

Ovu godinu je obilježilo otkrivanje masovne grobnice i pronalazak posmrtnih ostataka najmanje šest žrtava u Novom Goraždu, u dvorištu crkve u Donjoj Sopotnici, čija se identifikacija još uvijek očekuje, kao i ekshumacija posmrtnih ostataka pet žena na lokalitetu Okolišta kod Višegrada.

Institut je do kraja novembra zaprimio i 30 novih prijava za osobe nestale tokom proteklog rata.

Potraga za djecom od jedne i tri godine

Ekshumacija u Kalinoviku. Foto: BIRN BiH 

Fazlić pojašnjava kako se u BiH traga za cijelim porodicama. Nedavno je u Goraždu identifikovan Ahmed Zuberović.

“Još uvijek tražimo njegove sinove Ahmedina i Anesa i njegovu suprugu Refiku. Ahmedin je imao svega tri godine u momentu smrti, dok je Anes imao godinu dana”, kaže Fazlić.

Prema informacijama kojima raspolaže Institut, oni su zatvoreni i ubijeni u vlastitoj porodičnoj kući u naselju Rudo u Rogatici, zajedno s još nekim članovima porodice i komšijama, a potom je kuća zapaljena.

Posmrtni ostaci Zuberovića ekshumirani su 2014. godine u neposrednoj blizini njegove kuće, DNK nalaz o identitetu je pristigao 2015. godine, ali porodica je smogla snage tek sada da konačno identifikuje njegove posmrtne ostatke.

Aljonka Dželetović, predsjednica Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila u Nevesinju, kaže kako je traganje za nestalim jedna svakodnevna borba, te da je nakon 30 godina nemoguće opisati šta su porodice preživjele.

“Tu se skupilo toliko očaja, neuspjeha, razočarenja, ali sve to rekla bih da daje jednu posebnu snagu da sva ta naša borba, sva ta naša patnja se pretvorila u jednu ogromnu snagu koja znači neodustajanje. Toliko truda je iza sviju nas, rada i potrošene energije, da je nemoguće odustati. Da se razočarate, razočarate, ali, kažem vam, odustajanje sigurno nije opcija ni u jednom slučaju”, smatra Dželetović, koja traga za bratom nestalim na području Mostara.

S njom mišljenje dijeli i Semina Alekić, predsjedavajuća Koordinacije udruženja porodica nestalih osoba u BiH.

“Porodice još uvijek svoju bol guše i nose sa sobom, ali očekuju ipak da se nađe bar toliko posmrtnih osatataka da se njihovim članovima porodica vrati identitet i da dobiju mjesto gdje će biti ukopan jedan dio koji je pronađen”, kaže ona.

Povodom Međunarodnog dana nestalih osoba, BIRN Bosne i Hercegovine ove je godine objavio kampanju “Još tragam za…” za podizanje svijesti o boli i nadi članova porodica osoba čiji se svaki trag gubi nakon rata, ali i apelovanje da oni koji znaju lokacije mogućih grobnica podijele informacije. Članovi porodica su govorili koliko je težak put onih koji tragaju za najmilijim već gotovo tri decenije.

Željko Stanić, predsjednik Udruge obitelji poginulih i nestalih branitelja 106. brigade Hrvatskog vijeća obrane Orašje, pojašnjava kako, nažalost, mnoge porodice ne dočekaju da se pronađu posmrtni ostaci njihovih najmilijih.

“Nažalost, umiru tako da ne saznaju sudbinu svojih nestalih”, kaže.

Nedostatak patologa i opreme dodatno koči rad Instituta

Najveći problem u pronalasku nestalih osoba za Institut predstavlja nedostatak tačnih i relevantnih informacija o lokacijama grobnica.

“Jako je teško doći do precizne lokacije na kojoj se nalaze posmrtni ostaci žrtava jer oni koji tačno znaju gdje se oni nalaze i dalje odabiru da šute i da skrivaju istinu za koju porodice nestalih zapravo žive”, pojašnjava Fazlić.

Oprema s kojom istražitelji i drugi zaposlenici rade, kako kaže Fazlić, zastarjela je i ne raspolažu ni novim tehnologijama koje bi pomogle u pretraživanju terena jednom kada imaju informaciju o potencijalnoj lokaciji.

“Suočavamo se i s drugim izazovima, poput malog broja patologa odnosno vještaka sudske medicine, kojih je malo u našoj zemlji, i nekada se zbog toga i predugo čeka na ekshumacije, identifikacije, izuzimanje koštanih uzoraka, te se cijeli proces dodatno komplicira i produžuje”, dodaje.

Za predstavnike udruženja žrtava veliki problem predstavlja i nedostatak političke volje u traganju za nestalim osobama.

“Nemaju nikakav dogovor, ni program i plan da riješe to pitanje. Zato što vjerovatno u tom njihovom političkom nadmetanju i borbi iskorištavaju narod, još uvijek da drže tu ratnu tenziju i ovim pitanjem. Preko 7.600 osoba nedostaje još u BiH, to zaista je poražavajuća činjenica. Za mene neshvatljiva – da nestane jedan grad ljudi, da niko ne zna gdje su”, kaže Dželetović.

“Ja bih da apelujem na sve te svjedoke tih strašnih događaja, posebno one koji kriju informacije, da te informacije kažu, da taj teret ne nose. Nije ni njima lako živjeti s tim”, dodaje Alekić.

Prema podacima Instituta, u BiH je tokom rata nestalo 32.000 osoba. Do sada je ekshumirano nešto više od 25.500 osoba, dok ih je više od 24.000 identifikovano, a njihovi posmrtni ostaci predati su porodicama radi ukopa.

Fazlić pojašnjava da je preostala potraga za izuzetno složenim slučajevima, poput ekshumacija koja je izvršena u Brčko distriktu, prilikom koje su posmrtni ostaci jedne žrtve, najvjerovatnije genocida, pronađeni zabetonirani u fontani koja se nalazi u dvorištu privatne kuće.

“Posmrtni ostaci ove žrtve nikada se ne bi pronašli da osobe koje su imale informaciju o tome gdje se oni tačno nalaze nisu slučaj same prijavile”, kaže Fazlić.

O nestalim osobama u javnosti se, prema Alekić, jako malo govori i to na insistiranje porodica.

“Što je najžalosnije, građani misle da je to samo problem nas porodica nestalih, međutim mi stalno radimo na podizanju svjesti javnosti da ovo nije samo naš problem, jer to utiče na komplet društvo u BiH”, zaključuje Alekić.