Džemal Hadžić. Foto: BIRN BiH
Svjedok, čije podatke je zabranjeno objavljivati odlukom Suda, ispričao je kako je kao dobrovoljac pristupio vojsci u Kaknju, te da je imao automatsku pušku. On je kazao kako su dvije čete vojnika potom autobusima prebačene za Brezu, gdje su smješteni u prostorije škole.
“Tu su nas postrojili i došao je Džemal Hadžić, rekao da smo u nekom odredu i pod njegovom komandom”, naveo je svjedok te dodao kako je nakon dva do tri dana škola granatirana, a da su oni otišli na Vlahinje. Senad Jašarspahić je, prema njegovim riječima, bio komandir čete u kojoj je bio svjedok, a komandir Drugog voda Teufik Turudić.
“Na Vlahinjama smo pravili rovove i zemunice, te je tu ranjen Jašarspahić”, ispričao je svjedok te kazao kako su s njim bili Haris i Benjamin Sikira.
Prema riječima svjedoka, pozvani su 7. ili 8. juna 1992. da se postroje.
“Tada smo dobili maskirne uniforme, a onda je došao Džemal Hadžić i predočio nam zadatak – haubice, da ih trebamo uništiti, da zadatak traje maksimalno 20 minuta, te da ne ulazimo u objekte”, kazao je svjedok.
Tužilac Vladimir Simović pitao je svjedoka kakve su naredbe bile u vezi s civilima i ratnim zarobljenicima, ali je on rekao da se ne sjeća da je bilo takvih naređenja. Tužilac mu je potom predočio izjavu koju je dao Tužilaštvu u kojoj je naveo da je zadatak bio “da se eliminiše otpor”.
“Mene je inspektor tada pitao da li je Džemal Hadžić naredio da se sve uništi, a pošto ja to nisam znao, inspektor je ljutito pitao ‘kako su svi osim mene čuli’, te me ponovo pitao da li je Hadžić naredio da se sve živo i nepokretno uništi, ali ja to stvarno nisam čuo da je naredio”, objasnio je svjedok.
Ispričao je da su krenuli ka Koritima, gdje su prenoćili u školi i ujutro krenuli na Čemerno. Svjedok je dalje kazao da su došli na proplanak Dernek, kod kuće na desnoj strani, te da su primijetili dva čovjeka, za koje je rekao kako misli da su bili neprijateljski vojnici, te da mu je kazano da s još jednim vojnikom krene da naprave odstupnicu, što su i učinili.
Tužitelja Simovića je zanimalo da li je Enes Durak vodio jednu grupu vojnika, ali je svjedok rekao da se ne sjeća, pa mu je ponovo predočena izjava iz istrage u kojoj je naveo: “Čuo sam da je Durak vodio jednu grupu, te da je iz njegove grupe ranjen jedan vojnik”, ali svjedok je ustvrdio da to nije izjavio, te da nije spominjao Duraka.
Dalje je svjedok kazao da je počela pucnjava i da su krenuli prema haubicama, gdje je opet vidio Harisa i Benjamina Sikiru.
“Haubice smo posuli barutom, te polili naftom i zapalili. Čuo sam da je bilo žrtava na obje strane, ali ne znam ko je poginuo”, rekao je svjedok i naveo kako su se nakon toga povukli ka Mahmutovića Rijeci, gdje su odmorili i potom se vratili u Brezu.
Odbrane su pitale svjedoka da li mu je prijećeno pri davanju iskaza tokom istrage, na što je svjedok odgovorio da je svašta bilo.
Ispričao je kako mu je inspektor, koji ga je većinom ispitivao, govorio da će biti optužen i da će završiti u zatvoru, kao i da mu je sugerisao odgovore na neka pitanja.
Tužilac je prigovorio na sve primjedbe koje je svjedok iznio, te zapisnik o njegovom saslušanju uložio u sudski spis. Odbrana je uložila prigovor zakonitosti.
“Ovdje se radi o iznuđenom iskazu svjedoka”, kazao je branilac Ragib Hadžić.
Za učešće u napadu na Čemerno optuženi su bivši pripadnici Teritorijalne odbrane te aktivnog i rezervnog sastava policije – Džemal Hadžić, Teufik Turudić, Džemal Smolo, Senad, Haris i Benjamin Sikira, Enes Durak, Mirsad, Nusret i Mirzet Bešlija te Nehru Ganić. Prema optužnici, oni su 10. juna 1992. napali Čemerno – pucanjem, bacanjem bombi, mučenjima i paljenjem imovine – što je za rezultat imalo smrt 30 osoba srpske nacionalnosti.
Suđenje se nastavlja 12. oktobra.
