Jedan od logoraša prepoznao je svoju učiteljicu Maru Krajinu kada je preko stadiona Fudbalskog kluba “Proleter” prevlačio tijela žrtava. Boji se da govori o tome, te sa novinarima Detektora razgovara uz uslov da ostane anoniman.

“Nas dvojica smo iz kanala kraj ulaza u stadion izvukli četiri izmasakrirana ženska tijela u koja su ispaljene desetine metaka. Morali smo po jedno tijelo vući preko sredine terena do ograde. Poslije prebacivanja tijela preko ograde, jedan od nas je smio da pređe ogradu da baci tijela u vodu”, prisjeća se događaja objašnjavajući kako su sve vrijeme držani na nišanu, kao i da su im vojnici pucali iznad glava, a drugi palili kuće u naselju Makljenovac.

Tijela su, kako je opisao, ostala na suhom zbog vodostaja Usore. Druga osoba koja je učestvovala u bacanju tijela ne može da govori zbog trauma koje je doživjela.

Da bi uklonili tijela, logoraše su dvojica naoružanih pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS) dovezla u kombiju iz približno dva kilometra udaljenog logora za nesrpske civile u “Perčinom disku”.

“Nismo znali gdje će nas odvesti. Rekli su nam da moramo obaviti jedan ‘poslić’. Morali smo da legnemo na pod u kombiju, da ne vidimo gdje idemo. Pored nas je bio naoružani vojnik. Drugi je bio vozač. Kad smo izašli iz kombija kod stadiona, znao sam gdje se nalazimo jer sam odrastao u tom kraju”, prisjeća se sagovornik dok razgovara s novinarima na spomenutom stadionu.

Jovica Stanišić i Franko Simatović. Foto: EPA 

Zatočenički objekat u kom je bio sagovornik koji je učestvovao u bacanju tijela, formiran je u nekadašnjoj diskoteci na ulazu u Doboj iz pravca Sarajeva. U prvostepenoj presudi Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, rukovodiocima Službe državne bezbjednosti Srbije koji su, kao članovi udruženog zločinačkog poduhvata, pravosnažno osuđeni na po 15 godina zatvora za zločine u BiH, navodi se da su 1992. u općini Doboj postojala 33 zatočenička centra, među kojima su bili Centralni zatvor “Spreča”, vojno skladište “Usora” i “Perčin disko”, u kojima su civili nesrpske nacionalnosti držani u skučenim i nehumanim uslovima.

“Zatočenicima je prijećeno, oni su vrijeđani i mučeni i premlaćivani policijskim pendrecima, palicama za bejzbol i kundacima pušaka, što je u nekim slučajevima imalo za ishod smrt zatočenika”, navodi se u presudi.

Trenutno je pred Sudom BiH u toku postupak za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu i progonu bošnjačkih i hrvatskih civila s područja Doboja i Teslića protiv Andrije Bjeloševića, Borislava Paravca i Milana Savića. Prema optužnici, Paravac je bio predsjednik Kriznog štaba u Doboju, Bjelošević načelnik dobojskog Centra službi bezbjednosti, a Savić njegov zamjenik.

Ranije su za zločine u Doboju na 17 odnosno 12 godina zatvora osuđeni Predrag Kujundžić i Slobodan Karagić.

Osim u “Perčinom disku”, sagovornik Detektora bio je zatočen i u vojnim hangarima kod nekadašnje tvornice “Bosanka” u Doboju, te u kasarni JNA u prigradskom naselju Bare.

Po povratku sa zadatka uklanjanja tijela sa stadiona, sjeća se, u logoru su dobili kutiju cigareta, a da su im drugi govori da su “blijedi kao krpe”.

“Kako bi se ti osjećao da si morao da radiš? Žene su ležale u kanalu. Po izrešetanim tijelima su bile stotine muha. Nemoguće je opisati osjećanja. Jezivo je to sjećanje, ali drago mi je da se zbog mog školskog druga Slobodana nešto napiše o tome”, kaže sagovornik, koji je tada imao 30 godina, a među tijelima je prepoznao i učiteljicu koju je kao dječak upoznao u Osnovnoj školi “Ivan Goran Kovačić” u Makljenovcu.

Među tijelima prepoznao učiteljicu Maru Krajina

Mara Krajina, penzionisana učiteljica, ubijena je u junu ili julu 1992., kažu sagovornici Detektora. Tada je imala 58 godina. Njena sestra Kata bila je godinu mlađa, dok je majka Doma imala 85 godina. S njima je ubijena i Anica Krajina.

Prema evidenciji Instituta za nestale osobe BiH, četiri žene u Makljenovcu kod Doboja su nestale 12. jula 1992. godine. Bivši logoraš tvrdi da su oni tijela u rijeku Usoru bacili i prije tog datuma, jer njega pamti po odvođenju drugih logoraša u živi štit na Putnikovom brdu.

“Nisu se svi vratili, a ja sam se sakrio iza šanka u diskoteci i tako sam se spasio od živog štita”, kaže bivši logoraš.

U presudi Stanišiću i Simatoviću je navedeno da su 12. jula 1992. srpski vojnici u maskirnim uniformama i sa crvenim beretkama izveli 50 zatočenika iz “Perčinog diska”.

“Postoje dokazi da je jedan od tih vojnika zbog naglaska dobio nadimak Crnogorac i da su vojnici u govoru koristili reč ‘bre’, izraz koji mještani ne koriste”, navodi se u prvostepenoj presudi Stanišiću i Simatoviću, koji su pravosnažno osuđeni za odgovornost u zločinima u šest općina u BiH, među kojima je Doboj.

Smatra se da je 25 zatočenika poginulo u živom štitu, stoji u presudi, a prilikom ekshumacije masovne grobnice u selu Makljenovac 2000. godine otkriveno je 27 tijela. Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) ranije je objavila intervju s jednim od svjedoka sa suđenja Stanišiću i Simatoviću koji je preživio živi štit.

Slobodan Krajina, kome je Mara Krajina bila tetka, kaže da je ona prije rata otišla u penziju, te da je radila i u školi u Podnovlju kod Doboja osim ove u koju je i on išao s logorašem koji je vidio njeno tijelo.

“Moj nekadašnji susjed, koji je ujedno išao sa mnom i u osnovnu školu na Vili, gdje nas je učila moja tetka Mara, ispričao mi je, kad je iz Doboja izašao na teritoriju Usore i Tešnja, da je vidio našu učiteljicu i još neke starije žene ubijene pored stadiona u Makljenovcu. Tad mi je rekao i što se dogodilo”, priča Slobodan.

Neuspješna potraga za tijelima ubijenih žena

Srpske vojne i paravojne formacije okupirale su Doboj u noći s 2. na 3. maj 1992. godine.

Hiljade stanovnika bošnjačke i hrvatske nacionalnosti napustile su svoje domove i utočište su potražili na području Tešnja i današnje općine Usora, koja je formirana poslije rata u BiH.

Među njima su bile i ubijene žene koje su se nedugo poslije toga vratile u Makljenovac.

“Zajedno smo izbjegli u naselje Žabljak. Grupa starijih ljudi, u kojoj su bile i nastradale, vratila se u Makljenovac s mišlju da se tu može živjeti, a vojske neka ratuju. Karakter rata, međutim, kakav je bio, nije to dopuštao. Tad su se vratili i moji roditelji, koji su morali napustiti kuću u Makljenovcu, da bi ista bila odmah opljačkana”, dodaje Slobodan Krajina.

Osnovna škola u kojoj je radila učiteljica Mara Krajina. Foto: BIRN BiH 

Među četiri ubijene žene bila je i Anica Krajina. Njen sin Drago ju je posljednji put vidio nekoliko dana prije zločina u Makljenovcu. On je sa suprugom i dvoje djece početkom maja 1992. izbjegao u Usoru.

“Nakon početka rata na dobojskom području ja sam dolazio u našu kuću. Ujutro ili uveče provlačio sam se kroz živice između ratnih linija. Uzimao sam odjeću za djecu. One su živjele zajedno u jednoj kući. Poslije njihovog ubistva više nisam dolazio”, kaže Drago Krajina.

Dugo iza rata bezuspješno je tragao za njihovim tijelima u Makljenovcu.

“Mama Anica je imala 72 godine i bila je domaćica. Strina Doma i njena kćerka Kata takođe, dok je Mara bila jedna od prvih učiteljica iz Makljenovca. Kad smo se vratili kući, bila je priča da su tijela ukopana nedaleko od stadiona – kraj vrbi pored bivše kafane ‘Kalipso’. Ja sam tu iskrčio teren i kopao po mekšem tlu. Jednom sam mislio da sam naišao na neku vreću, ali to je bila traka sa upozorenjem da tuda prolazi telefonski kabl”, priča Drago Krajina.

Slobodan Krajina kaže da razmišlja o obilježavanju mjesta stradanja ove četiri žene, koje se nalaze na spisku preko 120 nestalih osoba s područja Doboja.

“Kad bi se pronašle, ta priča bi tako bila zaključena. Mislio sam da sâm napravim spomen-obilježje i da to zapišem. Razmišljao sam i da mi pomogne država, neka institucija ili Institut za nestale, pa kad neko upita, da kažem da dolje sve piše, da tako završimo tu tragičnu priču”, kaže Slobodan.