Šatara i ostali: Zatvoreni i pretučeni u garaži prekoputa policije

Elvedin Kokić je ispričao da je do početka rata živio u selu Kokići, u kojem je vidio organiziranje mještana za straže. U susjednom selu Grdovo je u ovom periodu viđao ljude u uniformama i razna vozila.

Dodao je da je 25. juna 1992. njegovo selo napadnuto i opkoljeno za nekoliko sati, te da su ih nakon toga sve pohvatali i sabrali u Kokićima.

“Nas su muškinje povezali. (…) Nisu nam dali da gledamo, nego da spustimo glavu preda se. Pucalo se, palili su neke kuće, štale…“, kazao je Kokić, dodavši da su svi bili vezani “nekim kanapom“, osim Ćazima Dervišića, koji je bio vezan lancem.

Odgovarajući tužiocu Olegu Čavki, svjedok je dodao i da su ih pojedini, nakon zarobljavanja tukli, ali nisu vidjeli ko, te da su osobe u uniformama tu “najviše izudarale Ćazima Dervišića“, kao i da su tek naknadno saznali da su tog dana neke njihove komšije ubijene.

Nakon ovog zarobljavanja, kako je ispričao Kokić, žene i djeca iz ovog sela poslani su u Travnik, dok su njih, kao zarobljene, u kamionu odvezli u Donji Vakuf, gdje su bili zatvoreni od četvrtka do nedjelje u jednoj garaži prekoputa policijske stanice. Dodao je da su ih tu ispitivali, a da su neke, poput Ćazima Dervišića, izvodili na ispitivanje.

“U garaži su nas gazili, tukli, i njega [Ćazima] su tukli, ali ne znam ko“, kazao je svjedok, dodavši da su ih nakon toga jednog jutra ponovo uveli u kamione, sa još nekim ljudima, i odvezli u logor “Manjača“, gdje su bili zatvoreni sa još 700 ili 750 ljudi u jednoj štali, a odakle je kasnije razmijenjen.

Sud je uvažio prigovore Odbrana da logor “Manjača“ nije predmet optužnice.

I tužiocu, ali i Radivoju Lazareviću, braniocu Boška Savkovića, rekao je da ne poznaje nikog ko ga je tukao tokom zarobljeništva.

Odgovarajući Branku Gudalu, braniocu prvooptuženog Jovana Šatare, svjedok je pojasnio da su u selu Kokići bili samoorganizirani mještani koji su posjedovali puške M-48 i pripadali su Teritorijalnoj odbrani Jajce.

Za zločine počinjene nad civilima nesrpske nacionalnosti na području Donjeg Vakufa optuženi su Jovan Šatara, Boško Savković i Sekula Šišić, kao načelnik Stanice javne bezbjednosti Donji Vakuf, komandir i zamjenik komandira Stanice milicije, te bivši policajci Nenad Tanasić i Boško Bilić, kao i Zdravko Balaban, u svojstvu načelnika bezbjednosti 19. partizanske brigade Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, te Jordan Ilić, nekadašnji vojni policajac ove brigade.

Na teret im je stavljeno protivzakonito zatvaranje civila, ubistva, mučenje, nečovječno postupanje te prisilni nestanak.

Atif Dervišić, koji je također živio u Kokićima, ispričao je da je u ovom selu bilo straža uoči rata, te da je bilo nešto oružja koje je općina podijelila u svim selima. Prisjetio se da je napad na selo počeo pucnjavom, te da je tada, sa dvojicom komšija, pobjegao u baštu.

“Došli su vojnici i rekli: ‘Vičite! Ako ne izađu, bacite bombu'“, dodao je svjedok, kazavši da je zbog toga izašao iz skloništa, nakon čega su ih tukli i vezali.

On je taj dan u selu vidio muškarce koji su nosili uniforme na kojima je pisalo “policija“, a nakon pucnjave i rafala vidio je tijela sedam ubijenih, ali nije znao detalje kako su ubijeni.

Svjedok je dodao da je odvezen u Donji Vakuf, a zatim i u logor “Manjača“, gdje je proveo 60 dana u štali punoj ljudi. Iz logora je izašao nakon razmjene.

Odgovarajući braniocu Gudalu, svjedok je rekao da su u selu imali ruske automate i jedan puškomitraljez, za koji misli da je bio neispravan, te da je to oružje “općina podijelila svima – i Bošnjacima i srpskim ekstremistima“. Dodao je da njega niko nije tukao u Donjem Vakufu, te da su ga tamo dovezli ljudi koji su ga zarobili.

Suđenje će biti nastavljeno 18. aprila.