Ličina i ostali: Premlaćivanja zatočenika u Vatrogasnom domu
Edhem Oraščanin rekao je da je radio i živio u Zagrebu i da je 1992. sa grupom “Klub Krajina”, u kojoj je bilo 700 vojnika, krenuo na ratište u Bihać, da su upali u zasjedu i zarobljeni, potom odvedeni u Glinu i Knin, da bi početkom januara 1993. njih 17 kombijem bilo prebačeno u garažu Vatrogasnog doma u Bosanskom Novom.
“Tu nas je dočekala Vojna policija, koja nas je odmah počela tući”, kazao je svjedok te dodao kako su nakon toga odvođeni na ispitivanja, gdje su opet bili fizički maltretirani.
“Najgori dani su oni kada se vraćaju vojnici s ratišta, onda dolazi neki vojvoda, postroje nas uza zid i tuku dok ne padnemo”, ispričao je svjedok.
Svjedok je rekao kako su po dolasku u Vatrogasni dom zatekli Nazifa Raščića i Nijaza Emrića, koji je bio maloljetnik, te naveo kako im je Raščić bio veći neprijatelj od policajaca.
“Nazifu ubace drvenu palicu, i on nas je tukao više od njih”, kazao je svjedok i naveo kako su vojni policajci prema njemu bili dobri, ali da je i on nekada dobijao batine.
Kako je ispričao svjedok, nakon tri mjeseca zatočenja u Vatrogasnom domu, vraćen je u Glinu, odakle je razmijenjen krajem aprila 1994. godine.
Za ubistva, prisilni nestanak i nečovječno postupanje u logoru u Vatrogasnom domu, optuženi su Simo Ličina, Nedeljko Pilipović, Žarko Kalinić, Miro Bosančić te Bogdan, Žarko i Jovan Grab. Prema optužnici, oni su, u svojstvu pripadnika voda Vojne policije Lake novogradske brigade Vojske Republike Srpske, zatočenicima nanosili velike patnje u periodu od maja 1992. pa do kraja marta 1993. godine.
Svjedok Hasan Toroman bio je također dio grupe koja je 1992. godine krenula iz Hrvatske za Bihać i koja je zarobljena i prebačena u Vatrogasni dom u Bosanski Novi.
On je naveo kako je u Vatrogasnom domu ispitivan i premlaćivan, kao i ostali zarobljenici.
“Još imam tragove na leđima od udaraca palicom”, rekao je svjedok, te naveo kako nikoga od tih vojnih policajaca nije poznavao, da se oni nisu oslovljavali imenima, već nadimcima, među kojima su bili “Vojvoda”, “Pjevač” i “Bećar”.
Treći svjedok Admir Dizdarević je ispričao kako je iz Bosanske Krupe u aprilu 1992. otišao u posjet sestri u Bosanski Novi, a potom su postavljene barikade i nije se mogao vratiti kući.
On je kazao kako im je početkom maja komšinica rekla da moraju otići iz naselja Prekosavlje zbog sigurnosti, te da svi nose bijele čaršafe kada budu prelazili preko željezničke stanice.
“Na stanici je bio popis, a onda su rekli – ko nema gdje, da ide na stadion”, kazao je svjedok, te naveo kako se on sa sestrinom porodicom smjestio u kuću kod rodbine od zeta.
Početkom januara 1993. godine po njega su na vrata došli vojni policajci, pretresli kuću, a njega, kako je rekao, odveli u Vatrogasni dom.
“Tu su me ispitivali, tražili radiostanicu, koju nisam imao, a onda me tukli”, ispričao je svjedok te dodao kako su mu prijetili da će ga ubiti i baciti u Unu.
U garaži Vatrogasnog doma Dizdarević je zatekao još ljudi, te svjedočio svakodnevnom premlaćivanju zatvorenika.
“Naveče dođu s reflektorom, jedan drži to svjetlo, a dvojica nas postroje i udaraju dok ne padnemo”, naveo je svjedok.
U Vatrogasnom domu je Dizdarević bio zatočen mjesec dana, nakon čega je pušten kući, odakle je odvođen na radnu obavezu.
Suđenje se nastavlja 16. marta.
