Branislav Lasica i ostali: Unakažena tijela i ubijene trudnice u Lozju

Selo Lozje. Foto: BIRN BiH

Emir Duhović imao je 13 godina kada je 1992. napadnuto selo Lozje nedaleko od Goražda, gdje je živio sa svojom porodicom.

“U školi mi je drug – koji je sjedio sa mnom, prezivao se Lasica – rekao kako dijele oružje“, kazao je svjedok, dodajući da su u Lozju živjeli muslimani i Srbi koji su u martu napustili selo i otišli prema šumama.

Duhović je ispričao kako je u aprilu 1992. godine vidio optuženog Branislava Lasicu u selu.

“Stajao je na vratima svoje kuće, te majci i ocu pokazivao uniformu. Pitao ih je: ‘Kako mi stoji?'“, rekao je svjedok.

Duhović je naveo kako je početkom maja 1992. godine počeo napad na selo Lozje, kada su se mještani – njih oko 50 – premjestili u kuću Ibrahima Bogdanića. Uslijedilo je paljenje kuća, rekao je.

“Čuo sam to jutro naredbu: ‘Napred, Bijeli orlovi’, te pjesmu: ‘Muslimani, žuti mravi, došli su vam crni dani'“, prisjetio se svjedok, kao i da su mještani tada – dok je na njih pucano, krenuli koritom Drine ka Goraždu.

Njegov otac Ibrahim je ranjen i njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni, rekao je Duhović. Prilikom napada ubijen mu je i amidža Salko, čije je unakaženo tijelo pronađeno 1993. godine u potoku.

“U glavi mu je bilo zakucano sedam eksera“, izjavio je svjedok.

Branislavu Lasici i Miroslavu Miloviću se na teret stavlja da su, kao komandanti jedinica Vojske Republike Srpske, na tom području komandovali i učestvovali u napadu na Lozje, prilikom kojeg je ubijeno oko 30 osoba. Navedeno je da su među žrtvama bili uglavnom civili – uključujući žene, djecu i starije – a da je više desetina ljudi odvedeno i zatočeno, te da je izvršeno uništavanje ili prisvajanje imovine u velikim razmjerama.

Kako se navodi u optužnici, oni su planirali, dogovarali, pripremali, naredili, podstrekavali, te pomagali u planiranju, pripremi i učinjenju oružanog pješadijskog napada.

Drugi svjedok Državnog tužilaštva, Elvir Ćulov, ispričao je u Sudu BiH kako je odmah nakon napada na selo Lozje pobjegao u Goražde i da je, dok je putovao, vidio komšije Šefketa Čengića, Lutvu Sijerčića i Nazu Dragoje.

“Njih su kasnije našli u Šišetima, slučajno kada su vodu kopali. Niko od njih sedmoro, koliko ih je nađeno, nije imao nogu i bili su vezani bodljikavom žicom“, rekao je svjedok.

Enesa Dedović je ispričala da se sa jetrvom i ostalima smjestila u kuću Ibrahima Bogdanića, odakle kreću ka koritu Drine, kako bi došli do Goražda.

Međutim, kako je rekla svjedokinja, toliko se pucalo da nisu uspjeli preći cestu.

“Moja jetrva Munira Dedović je ranjena“, kazala je svjedokinja, te ispričala da ih je – njih oko 40 žena i djece, opkolila srpska vojska dok su pokušali doći do korita.

“Bili su u maskirnim uniformama i imali su bijele trake oko ruku. Rekli su nam da ustanemo i jače žene su poslali da izvuku ranjene“, ispričala je Dedović, te dodala kako joj je jedna od tih žena rekla: “Tvoja Munira je umrla“.

U zarobljeništvu, kako je navela, ostala je 22 dana, a vojnici su ih svakih pet do sedam dana premještali na druge lokacije, da bi na kraju bile odvezene u mjesto Pothranjen.

“Vozili su nas nekim kombijima. U kombiju u kojem sam bila našla sam čovjeka, neki Ribić, bio je svezan lisicama za kombi i rekli su nam da s njim ne smijemo pričati“, rekla je svjedokinja.

Nastavak suđenja zakazan je za 11. oktobar.