Amir Hadžisalihović je te noći izgubio sestru Amiru Sarajlić, njenog muža Osmana i njihovo dvoje djece – Almu i Amira.
Priča da je posljednji put čuo glas devetogodišnje Alme 23. septembra. Za BIRN BiH se prisjeća da mu je rekla da ga je puno poželjela, da joj je lijepo u školi, ali da više ne ide u nju.
“To su posljednja sjećanja, razgovarali smo telefonom. I eto, desilo se šta se desilo”, dodaje Hadžisalihović, koji je Bijeljinu napustio prije ubistva sestre i njene porodice, 4. augusta 1992. godine.
Danas je, 24. decembra, Tužilaštvo BiH, nakog 29 godina, podiglo optužnicu za ovaj zločin protiv pripadnika policijskih struktura Republike Srpske (RS), te specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) RS-a, poznate pod imenom “Pahuljice”.
U decembru su za ovaj zločin uhapšeni Goran Sarić, Živan Miljanović, Stevo Bokarić, Jovica Petrović, Mirko Simić, Ljubo Marković i Slavenko Kočević, protiv kojih je danas zajedno sa Pržulj Zvonkom podignuta optužnica. Njima je Sud BiH odredio jednomjesečni pritvor, međutim on je ukinut nekoliko dana kasnije.
Djevojčicu prepoznao po plavoj mašni i cipelicama
Amir Hadžisalihović ispred sestrine kuće u naselju Bukreš kod Bijeljine. Foto: BIRN BiH.
Krajem septembra Hadžisalihović je čuo da su mu nestali sestra i zet i njihova djeca, za koje do 1998. godine nije znao ništa o njima. Pored njih, kako govori, ubijeni su roditelji, brat i tetka njegovog zeta.
O sudbini njegove porodice saznao je od čovjeka, koji je kako priča, želio da kaže da nije sav narod kriv, već zločinci.
“Osmero ih je iz ove kuće nestalo. I od tada se gubi sva veza, ne znamo gdje su. Od jednog gospodina iz Krive Bare 1998. godine (…) ispričao je cijelu priču, da su pobijeni i bačeni u Drinu. Tada je agonija za trenutak riješena”, govori on.
Hadžisalihović navodi da je, tragom informacija, otišao u Sremsku Mitrovicu u Srbiju, gdje mu je pokazan veliki dosje u kojem je pronašao fotografije tijela koja su izvučena iz Save, a koja su se vodila kao NN osobe.
Kako kaže, malu Almu je prepoznao po cipelicama, mašni i farmerkama.
Hadžisalihović govori da je, kada su betonirali dio oko kuće, Alma u igri stala nogom na beton i to je danas jedino što je ostalo od nje. Ova uspomena je nastala 9. oktobra 1985. godine, prisjeća se Almin daidža.
“Ostala je nažalost ta fina uspomena, ta stopica od Alme. To je bilo kada je ona imala dvije godine. Niko ne živi u kućama, ali ta stopica je ostala da živi”, opisuje.
Almin otisak stopala u betonu. Foto: BIRN BiH.
Navodi da je vidio da je sestra imala povrede na glavi.
Prisjećajući se svoje sestre Amire, Hadžisalihović kaže da je u vrijeme smrti imala 35 godina i da je radila kao frizerka u bijeljinskom hotelu.
“Čitavo vrijeme, čitav život, nas je četvero djece bilo, dvije sestre i nas dvojica. Nema dana da nismo bili zajedno, nema dana da nismo dijelili sve što smo mogli da podijelimo, i radost i žalost. Posebno je to bilo dok je stari bio živ. Obavezno je bilo petak, subota da smo bili kod njih na večeri, na viđenju. Tako da je to bila jedna harmonija, predivna, normalna za jednu porodicu. Jer tako smo vaspitani, tako smo odgajani”, prisjeća se on, dodajući da je njegov otac preminuo od tuge za kćerkom.
Nakon toga, izvršena je ekshumacija i identifikacija uz pomoć DNA analize, a 2005. godine tijela su prebačena u Bosnu i Hercegovinu i obavljena je dženaza u Bijeljini.
Hapšenja nakon skoro 30 godina od ubistva
Govoreći o odvođenju njegovih najmilijih i drugih osoba, Hadžisalihović kaže kako je saznao da je stotinu metara od kuća stajao policajac koji je navodno blokirao ulicu, a preko puta je bio vojni lager. Civili, kada su izvedeni iz kuće, u dva tamića su odvedeni na obalu Drine i ubijeni, prepričava on.
“Onda su ih bacili u vodu. To je trajalo možda pola sata ili sat. Iz četiri kuće, porodice su odvezeni – Malagić, dvije porodice Sarajlić – od dva brata djeca i Sejmenović. Ukupno 22 (…) Mjesto gdje su odvedeni, prema saznanjima, to mjesto se zove Balatun. Oni su odvezeni sa tim kamiončićima, nisu išli glavnim ulicama, išli su nasipima i u Balatun, kraj same Drine”, priča on.
“Vidiš ono drvo što pluta Drinom? Onako su tijela mojih plutala kad su ubijeni”, govori Hadžisalihović gledajući rijeku sa mjesta na kojem su, prema saznanjima, tijela bačena u Drinu.
Hadžisalihović za BIRN BiH kaže da je dugo pokušavao dobiti informacije o ubistvu i procesuiranju počinilaca, ali bezuspješno. Navodi da je više puta davao izjave, ali da u Bijeljeni nije, jer ga nikada nisu zvali.
Mnogo je tužilaca radilo ovaj predmet a da ga nikada nisu htjeli primiti na razgovor, kaže on i dodaje da je zahvaljujući tužiocu Tužilaštva BiH Ivanu Matešiću i njegovim saradnicima nakon 29 godina od ubistva doživio da osumnjičeni budu uhapšeni.
“Mnogo je tužilaca bilo na tom predmetu, naprimjer dva tužioca su držali dvije do tri godine u ladicama, koji me nisu htjeli primiti na razgovor. Međutim, zahvaljujući ovom timu sa gospodinom Ivanom nadamo se da će konačno pravda stići prave počinioce”, dodaje.
Kako navodi, danas je sretan, onoliko koliko može biti u cijeloj nesreći.
“Ne znam šta je teže. Sad je teško opet to preživljavati, ali sam toliko sretan da će ti zločinci biti kažnjeni i privedeni sudu i da će odgovarati za svoja nedjela. Rekao bih da moraju imati na umu kako je majci da gleda kako joj ubijaju dijete ili dijete da gleda kako mu ubijaju majku. To su moja sestra i zet doživjeli”, zaključuje.
